Štupseri - unatoč kiši, vjetru i vodostaju

Štupseri su čudesne ribe! Jedinstvene. Teško je, doduše, jednoznačno odgovoriti što ih to izdvaja, što im daje tu posebnost koja ih uzdiže do gotovo kultnog statusa kod većine ribiča kojima je ribolov bijele ribe na rijekama najdraži. Svi oni pričajući o štupserima spominju njihovu urođenu opreznost, lukavost, snagu, borbenost, ali istovremeno i plahost, brzinu, sposobnost da ponekad u djeliću sekunde skinu mamac sa udice, u čemu su majstori, no pravi razlog obožavanja ovih divnih riba ostati će ipak dokraja nerazjašnjen. Svaki je kult, naposljetku, uvijek neobjašnjiv i teško dokučiv. Moje nadigravanje sa štupserima traje od najranijih dana, dokud mi sjećanje doseže. I trajati će... Volim ih loviti uvijek, u svako doba godine, ali kad se počne približavati zima češće i intenzivnije razmišljam o njima. To je, nekako, oduvijek bilo njihovo vrijeme. Štupseri su jatne ribe, gornjeg i srednjeg toka rijeka, prilično su osjetljivi na čistoću vode i količinu kisika otopljenog u njoj, pa su skloni migracijama. Ne samo radi toga, naravno, ali između ostalog. Od velike je važnosti poznavati njihove putove i lokacije na kojima se vole zadržavati u pojedinim periodima, jer je to preduvjet dobrog ribolova. Na Kupi su jata štupsera sad već u neposrednoj blizini poznatih zimovnika, a djelomice i u njima, ali povišen vodostaj konstantno je onemogućavao ribolov, dok je sa Savom bila nešto bolja situacija, pa se između dvije visoke vode mogao pronaći pokoji dan sa napetim, ali ipak prolaznim vodostajem. No i to je trebalo dočekati. Govorim o području uzvodno od Zagreba, na kojem, iako nema nekog klasičnog zimovnika, bijele ribe ima tijekom cijelog ovog hladnijeg perioda. Povodeći se dojavom domaćih dečki da bi se na jednom mjestu možda za vikend i moglo loviti, unatoč najavljenom lošem vremenu Ludi Gnjida i ja krećemo u mračno i sluzavo nedjeljno jutro prema Savi, sa nakanom da on kamerom i fotoaparatom ovjekovječi moj ribolov savskih štupsera feederom, neovisno o uvjetima i rezultatu. Prijatelj Garo, domaći dečko, već nas čeka kraj velike i moćne rijeke nimalo gostoljubivog izgleda. Interesantno je vidjeti kako se poslije skoro svake visoke vode slika obale mijenja, tako da uvijek izgleda pomalo drugačija, neznana, nova... Zbog granično visoke Save, kao i mnoštva porušenog drveća uz vodu, jedva pronalazim dovoljno slobodnog prostora na obali, ali dosta uzvodno, na mjestu gdje je struja jača i ne sviđa mi se previše jer nema onog finog ruba „štroma“, kojeg uvijek pogledom tražim čim dođem na vodu. No kako vjerujem da se štupseri kreću uzduž cijelog tog poteza, siguran sam da je samo pitanje vremena kad će ući u hranu i zadržati se na tepihu od crva. Za ovako snažnu vodu, koja je pritom već i dosta hladna, hrana za punjenje hranilica treba biti teška, krupnih čestica, jakih vezivnih svojstava i intenzivne arome privlačne štupserima. Sve to pronašao sam u kombinaciji triju Browningovih hrana: River Competition, Wild Black River (iz serije Dutch Danger) i B22.

Pa iako mi se struja nije baš sviđala, ono što mi se na prvi pogled dopalo čim sam pogledao Savu bila je njena boja. Ni odviše bistra, ni mutna. Onako, blago „špric“, rekli bi stari štupseraši. Ili „gešpric“. Nije mogla biti bolja. Pri takvoj boji vode štupseri uglavnom nisu toliko oprezni kao u bistroj vodi, na kakvu sam ovdje često nailazio za nižih vodostaja, pa neće biti potrebno loviti sa ekstremno tankim predvezima i malim udicama. Dakle, standardni predvez promjera 0,12 mm i udica broj 16 (moj izbor je Preston PR355 ili Gamakatsu 1090N), biti će vjerojatno sasvim u redu.

Browning Champion Choices Super Feeder duljine 3,60 m i težine bacanja do 100 grama, štap je koji najviše volim koristiti u ovakvim uvjetima ribolova. Snažan je i moćan, a opet dovoljno fin, tako da njime mogu bez ikakvih problema tankim predvezima loviti krupne i borbene savske štupsere. Bacivši pogled na vodu bez mnogo razmišljanja biram promjenjivi karbonski vrh od dvije unce (2 oz), koji bi se trebao uspješno nositi sa ovom strujom i podnositi zabacivanja hranilice sa otežanjem od 50, pa i 60 grama, koliko mi se čini da mora biti dostatno.

Na trenutak zažalim što se nisam sjetio ponijeti i tanke crvene gliste, koje baš pri ovakvoj vodi štupseri najviše vole uzimati, ali smiri me pomisao na kilogram i pol mrtvih crva u prenosivom hladnjaku, jer ta količina ih, kad se preseli na dno, mora natjerati da zaborave na sve ostalo. Već poslije nekoliko zabačaja sa praznom hranilicom, kako bih osjetio snagu struje i pronašao daljinu na kojoj treba loviti, uviđam da neće biti jednostavno, baš zbog nedostatka onog već spomenutog ruba glavne struje. No nakon desetak pokušaja ipak nekako uspijevam pronaći tanku, izvana nevidljivu liniju, koju treba pogoditi da bi se hranilica pet-šest metara nizvodno umirila na dnu i tu ostala. Svaki prebačaj je propast, jer je tu struja prejaka, a podbačaj pak potpuno izbacuje hranilicu iz „štroma“, što štupseri nikad nisu voljeli. Klipam najlon i počinjem sa hranilicom otvorenih krajeva (50 g) većeg volumena zabacivati, gađajući u istu točku, kako bih u što kraćem vremenu sendvič metodom (hrana - crvi - hrana) dostavio na dno popriličnu količinu hrane i crva. Prijatelj Garo smjestio se nizvodnije, u uskom prolazu između dva grma, na potezu gdje je riječna struja malo pitomija. Baš onako, školski dobra. Uskoro dobiva prvi griz, ali mu riba nažalost otpada. Kad je poslije nekog vremena zategnuo i izvadio lijepog štupsera, bilo je jasno da su tamo, samo ih je sad trebalo povući uzvodno.

Počinje i lagana kiša, koja je cijelo vrijeme lebdjela u zraku, a hladni sjeverni vjetar probija se sve do kostiju. Živa nelagoda. Sava konstantno polako raste i povremeno donosi lišće i kojekakvo smeće koje mi se kvači za najlon. Na udici izmjenjujem sve moguće kombinacije živih i mrtvih crva, ali ništa ne daje rezultate. Ni griza! Vrh feedera tek se povremeno zanjiše od riječne struje koja postaje sve jača. No porast vodostaja ponekad može učiniti i dobro. Primoran sam skratiti zabacivanja za otprilike dva metra, jer struja naprosto gura hranilicu unutra, prema meni. I sad se tamo gdje je sve do maloprije bio „mirnjak“ pojavljuje lagani „štrom“. Ma idealan, kakav se samo poželjeti može. Nastavljam manjom hranilicom dostavljati na dno crve i hranu, razmišljajući kako sam već popriličnu količinu potrošio hraneći krivu liniju.

A možda i nisam! Svi ti crvi, sve te mirisne čestice hrane nošene strujom, morale bi ipak biti putokaz štupserima, čak i ako su otputovale daleko nizvodno. Kao da potvrđuje moje misli vrh feedera lagano zatreperi. Pa još jednom. Zatežem lagano, iz zgloba, kako ne bih prilikom kontiranja naglo podigao hranilicu sa dna i njenom težinom pridonio eventualnom pucanju tankog predveza. Odmah osjetim one poznate tupe udare sa druge strane, kakve samo štupser može proizvesti. Evo ih! Divota! Taj prvi bio je najmanji. Izvidnica. Onda su, polako, krenuli oni veći, pravi krupni savski štupseri. Čudesni. Jedan po jedan. I odjednom kiša koja je i dalje padala nije više bila važna. I postalo je odmah toplije. I još jednom se pokazalo da ustrajnost uvijek na kraju mora biti nagrađena.

Video zapis detalja ovog ribolova možete vidjeti na YouTube-u: Ribolov štupsera feeder tehnikom – Ninoslav Žagar (http://youtu.be/ELMbjkRVSrs)