Ljetni ribolov plotica na Kupi

Zbog visokih dnevnih temperatura i niskih vodostaja, sa svime onim što ide uz to, ljetni ribolov na rijekama uglavnom je težak i nosi gomilu problema. Prvi je vezan već za sam izbor ribolovnog mjesta, budući da se krupnija bijela riba zadržava na dubljim dijelovima toka i na mjestima sa jačim protokom, gdje ima dovoljno kisika otopljenog u vodi, kojeg pri niskim vodostajima uvijek nedostaje. Mada su takve pozicije na svakoj rijeci većinom poznate, najčešće su na otvorenom prostoru i na njima je pod vrelinom ljetnog sunca cjelodnevni ribolov iscrpljujući, a može biti i po zdravlje opasan, pa ih bolje izbjegavati, pogotovo ukoliko vas, poput mene, ne zadovoljava tek nekoliko ranojutarnjih ili kasnopopodnevnih sati na vodi. Rješenje su, dakako, skrovita mjesta u debelom hladu, uglavnom teže dostupna, jer je to donekle i garancija da neće biti zauzeta. Na jedno takvo već godinama odlazimo bar dva – tri puta u sezoni, najčešće u ranim poslijepodnevnim satima, kako bi se pripremili za noćenje, iskoristili predvečerje za ispitivanje terena i lagano hranjenje, te u samo svitanje krenuli sa ribolovom. Ovaj put smo Gaba i ja sami, podižemo začas logor i s nestrpljenjem počinjemo loviti još popodne, da snimimo malo situaciju na vodi i vidimo što se i koliko promijenilo od prošle godine. Ovdje se riba ljeti zadržava zbog stalnog protoka vode sa obje strane omanjeg otoka u Kupi i nekoliko dubljih prolaza između stijena na dnu, odmah ispod otoka.

Ribolov u tim relativno uskim prolazima zahtijeva izuzetnu preciznost pri zabacivanju, uz upotrebu dovoljno teške hranilice da se uslijed strujanja ni najmanje ne pomiče po dnu kad legne na njega, jer će u protivnom završiti pod nekim kamenom i vjerojatno ćete ostati bez nje. Osim toga, hranilice se često gube i prilikom kontre, koja mora biti pravovremena i odmjerena (najbolje je samo podići štap u zrak), jer često zapnu za stijenu ispred. No i pored toga što smo sve to znali do mraka smo u Kupi ostavili svaki po nekoliko hranilica, a od riba su nam glavobolju zadavale uklije i male mrene, koje su uzimale doslovno sve što bi im ponudili na udici. Premda je to nekako u početku bilo i za očekivati, nije baš djelovalo ohrabrujuće, ali ipak sam u suton uspio uloviti nekoliko manjih plotica i šnajdera. Noć smo prespavali, a malo prije svanuća već bili na nogama i promatrali buđenje dana iznad Kupe. U polumraku se čuje praćakanje sitne ribe na površini i raubanje bolena. Svitanja na vodi su najljepša!

Miješam hranu, u istom omjeru Browning River Competition, M7 i No1, prosijavam ju i ostavljam da malo odstoji dok slažem pribor. Jučer sam počeo loviti sa slabijim štapom, ali Browning CC Super Feeder Medium (3,60 m, t. b. do 100 g) je ono što mi ovdje treba, sa fiberglas vrhom od 2 unce. Računajući na siguran gubitak hranilica, ponio sam sa sobom veći broj onih jeftinijih, krpanih, prepravljanih, svih onih kojih mi nije žao... No većinom su to cilindrične kavezne hranilice, kojima i nije baš primarna namjena riječni ribolov, bez obzira što struja nije ovdje posebno jaka. I naravno da ih već zorom gubim još nekoliko. Počinjem loviti na crve, puneći hranilicu sendvič metodom, sa dosta mrtvih crva između dva sloja hrane, ali opet me ubijaju uklije i male mrene. Na jednog ili dva crva odmah dobijem ukliju, na tri ili više mrenicu. Tek tu i tamo je poneka malo veća, ali to me ne zanima. Želim plotice, kojih je ovdje uvijek bilo. Pokušavam na kuhanu pšenicu (na koju su kupske plotice inače navikle), zrno šećerca, kombinaciju šećerca i crva... Sad duže nemam griz, ali onda neka mala mrena ipak pokupi mamac. Budući da smo ponijeli puno limenki šećerca i nešto manje kuhane pšenice, dodajem i jedno i drugo u većoj količini u hranu za punjenje hranilica. Da bih pojačao hranjenje i brže stvorio tepih na dnu, tom sad prilično zrnatom smjesom, uzimam Browningovu cilindričnu kaveznu hranilicu veće zapremine, sa olovnim otežanjem od 40 grama.

Kod sebe imam samo dvije takve hranilice i drage su mi, pa ih baš ne bih volio izgubiti. Crve u potpunosti izbacujem i ne dodajem ih više hrani pri punjenju hranilice, mada još uvijek pokušavam loviti na njih. Uglavnom sa istim rezultatom, loveći uklije, male mrene, ali pojavljuje se i sitna krupatica i šnajder. Čim se isprazni hranilica, počne se lagano kotrljati i zapinjanje je neminovno. Dvaput sam je uspio spasiti, ali treći put je ostala. I dok u ruke uzimam onu drugu, posljednju takvu hranilicu, primjećujem da je žica od koje je izrađena prilično meka, savitljiva. Pada mi na pamet da promijenim njen cilindrični oblik jednostavno ga formirajući rukom u plosnati, poput oblutka. Rezultat je bio zapanjujući!

Ne samo da se tako oblikovana hranilica više uopće nije pomicala po dnu, nego sam ju i u slučaju zapinjanja za onu stijenu ispred, prilikom kontriranja ili vađenja, bez većih problema oslobađao i uvijek uspio spasiti, tako da sam njome lovio do kraja ribolova. Čudesno! U međuvremenu sam crve prestao koristiti i kao mamac, naizmjence pokušavajući loviti na dva do tri zna pšenice ili zrno šećeca. I dok je na pšenicu rezultat bio nikakav, na zrno šećerca uskoro dobivam lijepu ploticu.

Potom krasan šnajder, jedan griz promašujem, a sljedeća riba mi pada, vjerojatno zbog neadekvatne udice, koja je istovremeno trebala pokrivati više mamaca sa kojim sam eksperimentirao. Za šećerac je bolje koristiti udice šireg luka, ne odviše sitne, jer bolje drže zrno i riba ga teže skida sa udice. Moj izbor je stara, bezbroj puta provjerena Gamakatsu 2210B, broj 14 (mada slobodno može i 12). Pronaći pravu udicu za mamac na koji lovite i ribe koje lovite, taj dan na toj vodi, jedna je od važnijih stavki svakog ribolova. A ovo je definitivno bila ta udica!

Plotice su legle na hranu, uklije posve nestale, mrene su se pojavljivale u naznakama i bile čak nešto krupnije, a u manjem broju bilo je i šnajdera, od sitnijih do lijepih primjeraka. No dešavalo mi se u početku da promašim griz kad god bih reagirao na lagano treperenje vrha, mada je bilo kontinuirano. Trebalo je jednostavno pričekati... Poslije kratkog vremena, kad bi plotica uzela cijelo zrno u usta, vrh feedera počinjao bi se jače tresti, što je bilo pravo vrijeme za kontru. Nije više bilo promašaja i ni jedna više nije pala. Osim toga, primijetio sam vremenom da griz prije dobijem ako hranu sasvim lagano stisnem u hranilicu, tako da se dio otvori već na putu prema dnu. Ne samo da su grizovi uslijedili brže, nego su bili i znatno agresivniji. Nije bilo više nikakvog ispitivanja, već odmah žestoko drhtanje vrha. Sve u svemu, bio je to sjajan ribolov!