Feederom u dalekoj dubini

Premda se mogućnost ribolova na velikim daljinama, kao i praktički neograničenost dubinom, često spominju kao velike prednosti feeder tehnike, kvalitetno loviti u uvjetima koji spajaju daljinu i dubinu nije nimalo jednostavno, pa bi se mogli naći pred brojnim problemima ukoliko ne odaberete adekvatan pribor i u potpunosti se ne pripremite za takav ribolov. O čemu je zapravo riječ? Već samo zabacivanje pune hranilice na daljinu od primjerice 60 ili više metara predstavlja za štap znatno opterećenje, pa je odmah jasno da feeder mora biti dovoljno snažan za takve izbačaje, da bi ih mogao „odraditi“ bez pretjeranog naprezanja, kako ni u kojem trenutku ne bi doveli u pitanje njegovo oštećivanje ili lom. Morate li prilikom svakog zabacivanja razmišljati hoće li štap to izdržati, zaboravite na ribolov! Namjerno zasad izbjegavam spominjati bilo kakve konkretne vrijednosti težine bacanja feedera, njihove duljine, kao i ukupne težine tereta (hranilica puna hrane), koje su potrebne da bi sigurno i relativno lako zabacili na spomenutu daljinu, jer to opet ovisi o više faktora. U svakom slučaju feederi kraći od 3,60 m neće vam biti od koristi, baš kao ni feederi težine bacanja manje od 60 g. A svima je, pretpostavljam, jasno da ćete od dva štapa jednake težine bacanja i iste akcije, a različite duljine, uvijek sa duljim lakše i dalje zabaciti isti teret. Osim toga, svaki feeder, neovisno o deklariranoj težini bacanja, ima neku optimalnu težinu tereta sa kojom je njime moguće postići najveće daljine, pa je itekako poželjno poznavati mogućnosti feedera kojim lovite.

Nadalje, tvrđim, bržim štapovima progresivne akcije uvijek ćete lakše zabaciti na veću udaljenost nego li ćete to moći napraviti sa mekšim štapovima parabolične akcije, koji su sporiji i lošije prenose energiju prilikom zabacivanja. A mekši štapovi su pored toga i neprecizniji, što posebice dolazi do izražaja kada se lovi na velikim distancama. I tu dolazimo do preciznosti, koja je jedan od važnijih faktora uspješnosti ribolova feeder tehnikom. Zabacivati stalno u istu točku na velikoj udaljenosti nije nimalo jednostavno ni najsigurnijoj feederaškoj ruci, a svako odstupanje lijevo ili desno od zamišljenog hranilišta (podrazumijeva se da ste daljinu odredili klipanjem najlona na roli) uvelike smanjuje vjerojatnost ulova. No osim sigurne ruke i dobro odabranog feedera na poboljšanje preciznosti zabacivanja možete utjecati i pravilnim izborom veličine i oblika hranilice koju ćete upotrebljavati za daleka zabacivanja. Hranilice kod kojih je olovno otežanje koncentrirano u prednjem dijelu tijela, poput onih tipa Bullet i raznih izvedenica (Long Cast Feeder, Speed Feeder, Rocket Feeder), doista lete poput metka i znatno su preciznije od klasičnih kaveznih i ostalih hranilica otvorenog ili zatvorenog tipa. K tomu je, upravo zbog njihovog oblika i koncentriranog otežanja, za postizanje iste udaljenosti potrebno znatno lakše olovno otežanje nego kod klasičnih hranilica, što direktno smanjuje opterećenje štapa prilikom zabacivanja.

 

No osim samog štapa pri zabacivanju na velike udaljenosti veliko opterećenje trpi također i najlon, koji mora biti kvalitetan i nikako ne smije biti suviše tanak, kako ne bi dolazilo do njegova pucanja. S druge strane, opet, poznato vam je da povećanje promjera najlona pridonosi skraćivanju zabacivanja, odnosno da ćete upotrebom iste sile tanjim najlonom uvijek dalje zabaciti nego li najlonom većeg promjera. To se, dakako, uspješno može riješiti izradom „shock leadera“. Ukratko, na kraj osnovnog najlona manjeg promjera, namotanog na roli, veže se 7-8 metara (otprilike dvije dužine štapa) debljeg najlona, dovoljno jakog da izdrži sva naprezanja. Na taj način nećete skratiti domet zabacivanja, a nećete imati ni problema sa pucanjem najlona. To nije ništa novo, naravno, i uglavnom vam je poznato. Pa zašto onda sve ovo pišem? U ovakvom ribolovu višestruko bolje rezultate imati ćete ako umjesto najlona na rolu namotate tanku upredenicu, te na nju vežete „shock leader“. Ne samo da ćete moći lakše i dalje zabacivati, nego ćete početi uočavati grizove za koje niste ni znali da postoje. Indikacija griza predstavlja zapravo najveći problem sa kojim ćete se sigurno susresti lovite li u nekom dubokom udaljenom dijelu većeg jezera, a pogotovo će to biti izraženo u hladnijem periodu godine kad je aktivnost ribe smanjena, a grizovi su najčešće izrazito nježni. Od najlona koji se upotrebljavaju u ribolovu feederom zahtijeva se da što bolje tonu i da imaju što manju istezljivost, ali svaki najlon, pa i najkrući, ipak se isteže, što se na velikim daljinama i dubinama znatno povećava, te doprinosi iznimno teškom uočavanju griza na vrhu feedera, ma koliko on osjetljiv bio. Upravo zbog svoje potpune neistezljivosti upredenica je nezamjenjiva, a moglo bi se reći i neophodna u ovakvom ribolovu. No od neadekvatne i nekvalitetne upredenice, pogotovo ako je deblja, mogli bi imati više štete nego koristi. Baš kao i najlon i upredenica bi trebala tonuti, odnosno morate je u kratkom vremenu moći potopiti kako bi što prije uspostavili kontakt sa udicom i mamcem. Mnogi proizvođači izrađuju tonuće upredenice namijenjene isključivo feeder ribolovu ( Sinking Feeder Braid), pa ih je dobro koristiti, no mogu poslužiti i „obične“, pod uvjetom da su kvalitetne i vrlo tanke (0,08-0,10 mm).


Ali idemo sad malo na vodu, jer kroz detalje iz prakse sve postaje jasnije. Poslije jednog osrednjeg (ili čak lošeg) ribolova u kojem smo borili sa daljinom, dubinom i nevidljivim grizovima, shvativši svu problematiku i izvukavši pouke, Nenad Lovrinčević i ja krećemo na popravni. Još prošli put spoznali smo da se sva riba iz Plavog jezera u Bedekovčini povukla prema sredini, tamo gdje je najdublje, te da na udaljenosti manjoj od 50 metara nemamo što tražiti. Na role namatamo Berkley Fireline promjera 0,08 mm, nekoć omiljenu upredenicu većine naših špinera, sa kojom je Neno već imao pozitivna iskustva u ribolovu feederom. Na kraj upredenice Albright čvorom vežemo „shock leader“ od tonućeg najlona promjera 0,22 mm (Browning Feeda Line, oko 8 m), te radimo klasični klizni sistem sa uplitanjem najlona na kraju, samo što za kvačenje hranilice umjesto virble s kopčom stavljamo feeder linkove dugačke 8-10 cm.

Brojne su prednosti feeder linkova u nekim situacijama, o čemu ću pisati drugom prilikom, a ovdje ih upotrebljavamo jer su najpogodniji za model hranilice koji ćemo koristiti, a to je Browning Window Feeder. I tu sad dolazimo do izbora hranilice za duboke stajaće vode. Hrana u hranilici mora doći do dna ne rasipajući se putem, a to je u dubokim vodama teško izvedivo kaveznim hranilicama. Puno bolji izbor su hranilice otvorenih krajeva (ili zatvorenih) od perforirane plastike, ali zbog preciznosti zabacivanja na veću daljinu trebale bi imati olovno otežanje koncentrirano u prednjem dijelu. Upravo to je Window Feeder!

Browning Window Feeder je hranilica zatvorenih krajeva koja na tijelu ima „prozor“ kroz koji se puni živim ili mrtvi mamcima (crvi, sjeckane gliste, kasteri), a koji se na kraju zatvara čepom od hrane. Već pri udaru hranilice o dno „prozor“ se otvara i čep od hrane ispada iz hranilice, a kako hranilica na dnu stoji okomito (zbog koncentriranog olovnog otežanja), iz nje polako izlaze i mamci kojima je punjena. Da bi sadržaj iz hranilice još brže i lakše izlazio mi smo je malo doradili, proširivši, odnosno produživši „prozor“.

I dok je Neno koristio neki svoj miks hrana, ja sam zamiješao pola kilograma Browning Red Roach sa pola kilograma Big Fish. Na kraju ribolova ostalo mi je gotovo pola hrane, budući da su glavninu punjenja hranilice činili mrtvi i živi crvi. Lovio sam sa Browning CC Super Feederom (3,60 m/80 g), koristeći fiberglas vrh od 1,5 oz, kojim sam sa lakoćom zabacivao hranilice sa otežanjem od 35 grama na 60 metara. Fireline sam potapao bez ikakvih problema, čak i kad je počeo puhati vjetar stvarajući poprilične valove koji su otežavali ribolov. Obojica smo lovili vrlo fino, koristeći predveze promjera 0,10 mm i lagane udice broj 18 (Mustad Round Bend Match i Owner Match Tournament). Kasnije smo udice povećali za broj, budući da su primale lijepe babuške, a uvidjeli smo da nema neke bitne razlike.

Ali razliku su zato pravili mamci i važno je bilo naći boju i broj crva. Na jednog bijelog ili žutog crva primale su krupnije babuške, dok je već na dva bilo teško zategnuti ribu ili bi obavezno bila sitnija. Crveni crv je donosio samo deverike. Unatoč upredenici grizovi su bili izuzetno lagani, nježni, sa puno podrhtavanja vrha na koje je bilo nemoguće kontrirati. Tek na lagani otklon vrha bilo je dovoljno podignuti feeder u zrak i svaka riba bila je gore. Ulovili smo ukupno tridesetak kilograma ribe, ponajviše babuški, nešto sitnijih deverika i jednog šarana, a siguran sam da 80% grizova ne bi ni vidjeli da nismo koristili upredenice. Bio je to izuzetno zanimljiv i krasan ribolov!