Ribolov mrena na Kupi

Noć i magla usporavaju nam vožnju i znatno produžuju put do Ozlja, lijepog starog gradića na Kupi u kojem prelazimo mostom preko nevidljive rijeke i nakratko se zaustavljamo, tek da uz kavu dočekamo prve znakove skorašnjeg svitanja. Do ribolovnog mjesta na kojem nismo bili skoro cijelu godinu preostalo nam je još svega nekoliko kilometara, ali u ovakvim uvjetima prije zore nema ga baš smisla tražiti. No magla nad vodom dobar je znak! Sa sniženjem temperature i prvim jesenjim maglama uvijek se pokrenu velike kupske mrene i zauzmu dobro nam znane pozicije na kojima će se, bude li vodostaj stabilan, zadržati dva – tri tjedna, prije nego li opet krenu dalje, na put prema mjestu gdje će provesti zimu. A mrena je čudo od ribe… Mišićava i snažna, s obzirom na svoju veličinu vjerojatno najjača riječna riba, borac koji će vam uvijek pružiti partiju za pamćenje i koji se ne predaje da posljednjeg daha. Zovu je kraljicom brzaka, tepaju joj „brkata ljepotica“, a po njoj je dobio ime i čitav jedan dio riječnog toka. Premda je uvriježeno mišljenje da se veće mrene zadržavaju isključivo u jačoj vodenoj struji sa pretežno šljunkovitim ili kamenitim dnom, što načelno i je tako, nalazio sam ih i u mirnijim dijelovima toka, na pozicijama koje su ponekad nesebično dijelile sa ploticama, podustima, nosarama, pa i deverikama, kojima bi takvi životni uvjeti trebali bili primjereniji.

Mreni je svakako najvažnije da ima dovoljno kisika i hrane koju joj voda donosi, pa je stoga ljeti, pri iznimno niskim vodostajima, doista nalazimo u brzacima, u prolazima između sedri, na prijelazima iz plićih u dublje dijelove rijeke ili ispod slapova. A ujesen… Ujesen je ponešto drugačija priča. Tako bar govore moja iskustva sa Kupe uzvodno od Ozlja. Još uvijek se živo sjećam kad smo jednog listopadskog jutra, sad već davnih godina, prvi put sasvim slučajno zastali na tom pomalo neuglednom i ni po čemu posebno zanimljivom mjestu... Tamnozelena Kupa tu je poprilično laganog i ujednačenog toka, širine četrdesetak metara i prosječne dubine oko dva, te na prvi pogled nimalo ne podsjeća na mjesta na kojima bi se, onako školski, mrene trebale zadržavati. Kako smo nakanili loviti feederima sisteme i hranu smo, ne znajući što možemo očekivati, prilagodili krupnijoj bijeloj ribi, ponajprije deverikama kojima bi ovakvi uvjeti trebali odgovarati. Prvo lagano podrhtavanje vrha mog feedera, koje se razvuklo na dobrih desetak minuta, tumačio sam kao prisutnost sitne ribe na hrani ili poigravanje povećom glistom koju sam postavio kao mamac. A onda se, odjednom, vrh naglo savije… U sekundi kontriram i odmah osjetim da imam snažnu ribu na udici, a kad je nezaustavljivo krenula uzvodno kočnica na roli zazuji i mozgom mi odmah prostruji: mrena!

I bila je, ta prva, teška malo preko 2,5 kg. Poslije ulova još desetak gotovo istovjetnih, a bez griza ijedne druge vrste ribe, postalo mi je jasno da smo tog dana otkrili nesvakidašnje „nalazište“ koje bi trebalo, po mogućnosti, čuvati u tajnosti. Još dva vikenda poslije toga odlično smo lovili, jer smo se spremili isključivo za mrene, a već treći tjedan netragom su nestale. I isti scenarij ponavlja se svih ovih godina, a ja sam se, eksperimentirajući sa priborom, mamcima i sistemima, uvijek pokušavao maksimalno prilagoditi uvjetima na vodi i iz svakog ribolova dobiti najviše što se moglo. Najboljim i najpraktičnijim za ribolov mrena pokazali su mi se feeder štapovi dužine 3,6 ili 3,9 m i težine bacanja do 100 ili do 120 grama. Promjenjivi osjetljivi vrh, koji služi za indikaciju griza, uvijek biram najmanje moguće „snage“, ali nikad ispod dvije unce (2 oz), prvenstveno zbog težine hranilice pune hrane, a ponekad i jače riječne struje koja isuviše povija preslabi vrh. Isprobavajući razne modele hranilica shvatio sam da je u većini slučajeva najbolja ona „vugaris“, rebrasta ili spiralna „in-line“, sa olovnim otežanjem od 20 do 30 grama, ponekad i više, što opet direktno ovisi o riječnoj struji. Odličnom mi se pri jačoj struji pokazala i Browningova Flatty Feeder, jer čvršće „drži dno“.

I sa sistemima sam „kemijao“, ali upotrebljavajući ovakav tip hranilice, a i zbog načina na koji mrena uzima mamac, ne postoji bolji od onog nazvanog jednostavno: „method“. Dakle, da ponovim ono što je uglavnom općepoznato: na osnovni najlon promjera 0,25 mm, koji bi trebao biti tonući, navodi se hranilica, potom gumena ili plastična perla koja štiti čvor, pa na kraju vrtilica ili još bolje vrtilica sa kopčom za brzu izmjenu predveza. Predvez radim od tanke upredenice (0,10-0,13 mm) dužine 7-8 centimetara, a veličina i model udice koju koristim ovisi prvenstveno o mamcu. Za mamce koje postavljam na dlaku, poput lovnih peleta, kocke sira, mesnog nareska ili neke salame, najboljim su mi se pokazale klasične jake i oštre šaranske udice (Owner Iseama Ringed, Sasame Iseama, Gamakatsu Specialist) u broju 8.

Takve udice dobre su i za razne paste kućne izrade ili kupovne. Za žive mamce, kao što su gliste ili snop crva, udica svakako mora biti tanja, često i manja, te nešto drugačijeg oblika (Mustad Power Feeder, Gamakatsu 2210B ). Na Kupi u normalnim (stabilnim) jesenjim uvjetima, što znači kad je vodostaj dobar za taj dio, a voda nije odviše bistra, ali ni premutna, od mamaca najbolje rade, redom: kockica Tirolske salame, mesnog nareska ili nekog tvrdog masnog sira sa „oštrim“ mirisom, potom debela glista ili više tanjih (naročito u kombinaciji sa nekoliko crva), manja pijavica, veći snop crva, pa razne lovne pelete na bazi ribljeg brašna (dobro ih je dodatno nadipati nekim „smradom“), zatim paste također ne baš ugodnog mirisa (provjereno dobra je Browningova Hemp-Garlic), a ponekad i kukuruz šećerac. Hrana kojom se puni hranilica i kojom se primamljuje od izuzetne je važnosti. Ona mora biti teška, ljepljiva, krupnih čestica, a poželjno je i jake arome sira parmezana (ja koristim Browning Easy Cheesy).

U hranu kojom primamljujem uvijek dodajem puno kuhane konoplje i crva, a nekad i nasjeckanih glista ili sitnih peleta. Hranilicu punim istom hranom, ali bez crva koji bi mi hranu prebrzo razbili. Prihranjivati ne treba puno, naposljetku tu je i hrana u hranilici koja često pada u vodu, ali dobro je stvoriti hranilište kako bi zadržali ribu na ribolovnom mjesta. Obično lovim sa jednim feederom, a tek ponekad, kad mrene slabije primaju, sa dva. Ribolov sa dva štapa dobar je i radi isprobavanja različitih mamaca, da bi se vidjelo koji taj dan bolje radi. Mrena u većini slučajeva prvo pronađe hranilicu punu hrane, što se očituje kao podrhtavanje vrha sa kratkim otklonima prema naprijed. Važno je ostati staložen i čekati da se griz „razvije“. To nekad zna potrajati minutu - dvije, a nekad doslovno i petnaestak. Kad otkrije slobodan mamac i uzme ga u usta, mrena krene, obično uzvodno, a vrh feedera reagira naglim i silovitim savijanjem. To je, naravno, vrijeme za kontru. Ako je sve dobro posloženo svaka je gore i niti jedna ne pada. Ali kako sam već i spomenuo, sve ovo vrijedi za „normalne“ uvjete. A što ako oni nisu baš takvi? Vratiti ćemo se zato na početak priče... Po dolasku na odredište Kupa se još uvijek samo nazirala u polumraku i magli, ali ribolovno mjesto bilo je raskrčeno i ugaženo, što je ukazivalo da je netko nedavno lovio ovdje. A to nam baš i nije bilo drago... S druge strane, vjerojatno mrene grizu. Pribor i sisteme slažemo na već opisan način, tek mamce na udice stavljamo različite. Prijatelj Siniša pokušava loviti na kombinaciju glista i crva, dok ja u početku uvijek dajem prednost već toliko puta provjerenoj kockici Tirolske postavljenoj na dlaku. Napamet praćkom ispucam pet – šest kugli hrane u maglu, tamo gdje bi trebala biti polovina Kupe, a potom zabacujem i sistem s hranilicom. Obojica lovimo sa po jednim feederom, koje zbog izuzetno slabe riječne struje postavljamo paralelno sa obalom, kao da lovimo na stajaćoj vodi. I obojica se ubrzo, gotovo istovremeno, upisujemo sa krasnim mrenama kakve su ovdje standard. Dobro je, tu su!

Magla se polako diže i otkriva Kupu nižu i bistriju nego ikad u ovo doba godine. No sunce je još nisko, a nama sjajno ide... Mrene doslovno na hranilicu dolaze čim ona padne u vodu. Podjednako primaju na salamu i na Sinišin „sendvič“. A onda oko deset sati, kad se sunce malo pridiglo – rez! Ni griza više. Mijenjamo mamce, daljinu zabacivanja, tražimo dobitnu kombinaciju, ali uzalud sve. Kao da ih je preplašila prevelika količina svjetlosti i blještavila, pa su pobjegle u neke tamnije i sigurnije krajeve. Vrhovi feedera miruju. Ne događa se doslovno ništa. I tako sat. I tako dva. A Kupa bistra, bistra... Ne mogu se sjetiti kad sam je zadnji put ujesen ovakvu vidio. Gledamo u prozirnu vodu i onda nedaleko od obale spazimo veliko jato plotica kako lijeno pliva. Nisu velike, ali sasvim pristojne da potpale maštu... A možda tamo nasred Kupe, u dubini, ima i krupnijih. Ili velikih šnajdera, kakvih je tu ponekad znalo biti. Zašto ne bismo pokušali loviti plojke ili kakvu drugu bijelu ribu, kad su nas mrene već tako bezobzirno napustile? Ostavljam feeder sa Tirolskom na udici zabačen, da i dalje čeka mrene ako se vrate, a na drugom slažem finiji sistem za sitniju i ne toliko borbenu bijelu ribu. Predvez dužine četrdesetak centimetara radim od najlona Godzilla promjera 0,12 mm, a na njegov kraj vežem udicu Gamakatsu 2210B broj 14 i nanižem tri crva na nju. Onako klasično, jednog po cijeloj dužini da prekrije vrat udice, a dva probodem što nježnije pod kožicu zadnjeg dijela, tako da živo „migaju“ i privlače pozornost ribi. Kako mi je hranilica još uvijek ona ista, klizna rebrasta „in-line“, da se ne bi petljao prilikom zabacivanja predvez lijepim hranom za hranilicu. Nedugo po zabacivanju dobivam potez, doslovno potez... Samo lagano, jednolično, gotovo usporeno savijanje vrha prema vodi. Zatežem i... na drugoj strani osjetim snagu velike mrene, koja odmah strelovito krene uzvodno. I pored mekano podešene kočnice na roli tanki predvez to ipak nije izdržao. A moram priznati i da me je zatekla nespremnog; nisam je očekivao. Je li ta slučajno zalutala? Ili je zaostala za jatom? No povećanje promjera predveza na 0,14 mm, malo nježnija kontra, te duže i znatno opreznije zamaranje, donijelo mi je opet krasnu mrenu iz stare garde.

Kad je i Siniša, koji je također prešao na crve i prilagodio čitavi sistem na identičan način, dobio još jednu, postalo nam je jasno da su mrene cijelo vrijeme bile tu, ali su se pritajile i promijenile ponašanje. Više ih nisu zanimali krupni mamci, veće udice nisu mogle proći, a očito im je smetala i upredenica, ma koliko tanka bila. To su dokazala i dva štapa na kojima su Tirolska i glista, sa sistemima koji su ujutro besprijekorno radili, preostali dio dana stajale netaknute. Zabacivali smo ih, punili hranilice, „radili“ s njima kao i sa ova druga dva feedera, ali ribu na njih više nismo dobili. Bilo je čak i podrhtavanja vrhova, vjerojatno od „rovanja“ mrena po hranilici, ali griz se nije nikad razvio. A sa tankim dugačkim predvezima od najlona i manjim udicama sa nekoliko crva na njima, lovili smo bez prestanka sve do sumraka. No svi su grizovi bili su lagani, nježni, totalno netipični za velike mrene koje smo lovili. Poneka bi se „aushaklala“ zbog male udice, gdjekojoj bi uspjelo prekinuti predvez, vjerojatno na oštri rub kamena, ali primale su stalno.

A od plotica i šnajdera opet ništa, što nam u tom trenu baš i nije odviše smetalo, ali bilo je čudno s obzirom na fine sisteme i mamac na koji smo lovili. U svakom slučaju, bilo je to za mene posve novo iskustvo u ribolovu mrena feederom i bio sam neizmjerno sretan zbog toga. Tim više što sam se sjetio i nekih ribolova iz prošlih vremena, kad su nam na istom mjestu i u sličnim uvjetima grizovi također znali „stati“ kad je sunce jače zasjalo, da bi opet u kasnijim poslijepodnevnim satima mrene počele primati. Bi li ih i tada lovili tijekom cijelog dana da smo promijenili sisteme kojima smo toliko vjerovali? Mada je to teško sa sigurnošću tvrditi, vjerojatno bi. A da sve to nije bila slučajnost pokazalo se već tjedan dana kasnije, kad sam u samo svitanje na isto mjesto došao sa Kikecom. Sve je bilo gotovo identično: dobar vodostaj, jesenja magla, jutarnja hladnoća, pa poslije sunce koje obasjava bistru rijeku... Mrene su počele gristi odmah izjutra, mada ne tako dobro kao prošli put, na stari dobri klasični „method“ sistem, uzimajući pohlepno gliste i Tirolsku. Bilo ih je manje, ali bile su lijepe, velike. A onda se, opet, magla digla, sunce je zasjalo i sve je stalo. Znali smo što nam je činiti, ali bila je to ujedno prilika da isprobam i drugačije sisteme. Kikec je, prema mojim uputama, samo zamijenio kratki predvez od upredenice dugim od najlona i smanjio udicu. Mamac su, naravno, bili crvi. Dakle, onako kako smo Siniša i ja lovili prije tjedan dana. Ja sam ovaj put odlučio probati loviti paternoster sistemom i kaveznom hranilicom. Browningovu hranu Easy Cheesy, kojom smo dotad lovili, a koju smo za tu prigodu još malo potamnili smeđom bojom, nisam mogao u tom obliku koristiti za punjenje kavezne hranilice, jer je bila isuviše vlažna i preljepljiva. Jedan dio hrane sam odgrabio i dodao joj puno sira Parmezana, kako bi je posušio i dodatno aromatizirao. Duži krak sistema, koji mi je ujedno bio i predvez, napravio sam također od najlona Godzilla promjera 0,14 mm dugačkog oko 50 cm. Udica Gamakatsu 2210B broj 12 i nekoliko crva. Sad sam morao češće zabacivati, jer mi je hrana brže izlazila iz hranilice i odmah putovala nizvodno. I nakon podužeg perioda dobio sam mrenu...

Ali Kikec ih je za to vrijeme već dobio tri. Poslije te mrene opet sam predugo čekao griz; nešto tu ipak nije valjalo. Potom sam složio sistem s omčama, no ni on mi se nije pokazao nimalo boljim. Tanki dugački predvez od najlona, mala udica, crvi, to je sigurno bilo u redu, pa je sve ukazivalo da je stvar u izboru hranilice. Očito je bolje radila ona obična, rebrasta, sa ljepljivom hranom koja se dugo zadržava na njoj. Ali kako izbjeći petljanje dugog predveza pri zabacivanju, a da ga ne moram lijepiti hranom? I odgovor se nametnuo sam od sebe: rebrasta hranilica, ali ne prohodna već ona koja na jednom svom kraju ima ušicu, montirana na paternoster sistem, koji se gotovo nikad ne petlja. Dakle, na kraći krak (oko 15 cm) od najlona promjera 0,22 mm vežem vrtilicu s kopčom i na nju kvačim hranilicu, a na duži (oko 40 cm) promjera 0,14 mm vežem prije spomenutu udicu. I to je bilo to! Petljanja više nije bilo, hranilica se na kratkom najlonu nalazila sa strane, a predvez je preko vrtilice bio izravno vezan na glavni najlon i na osjetljivom vrhu feedera vidio se svaki pomak mamca. A što je najvažnije, grizovi su opet postali češći. To je definitivno bilo to. Najbolji sistem za ribolov mrena u ovakvim uvjetima. Kasnije smo još oba sistema doradili ugradnjom guma koje čuvaju tanke predveze (Feeder i Power Gum), ali o njihovoj upotrebi više nekom drugom prilikom.