Hranilice za ribolov na rijekama (od kavezne do zatvorene i natrag)

 

Jedan od osnovnih elemenata ribolova feeder tehnikom – osim karakterističnih štapova sa promjenjivim i osjetljivim vrhovima – svakako je hranilica, po kojoj je tehnika naposljetku i dobila ime. Svrha hranilice je da dostavi hranu za primamljivanje na dno, i naravno, da svojom težinom lagano zategne vrh štapa, koji će nam kasnije poslužiti kao indikator griza. Udica sa mamcem nalazi se u neposrednoj blizini hranilice, koju je važno uvijek plasirati na isto mjesto. U ribolovu na rijekama koristimo veliki spektar hranilica, a koju ćemo odabrati prije svega ovisi o brzini protoka vode i o njenoj dubini. U plićoj i sporijoj vodi mogu se koristiti i cilindrični modeli. Tamo gdje je vodena struja slaba oni će dobro držati dno.

Pri jačim strujama prije svega koristimo kvadratne hranilice ili one u obliku tunela. Kod njih je olovno otežanje raspoređeno cijelom dužinom jedne strane (donje strane) i vrlo su stabilne – dobro drže dno sa manjim otežanjem od cilindričnih.

U posljednje vrijeme dosta se koriste i hranilice sa kramponima, koje su još stabilnije i još bolje drže dno. One se prije svega koriste na mekšim podlogama, znači na zemljanoj ili pješčanoj. Na kamenu pomalo gube smisao, jer se još više ljuljaju i lakše pokreću nego modeli bez krampona.

Za veće dubine koristimo „open end“ hranilice – hranilice otvorenih krajeva, načinjene od perforirane plastike, koje garantiraju da će hrana stići do dna, odnosno da se prije toga neće otvoriti. Problem nastaje onda kad se takve cilindrične hranilice, usljed jake riječne struje, ne mogu koristiti na većim dubinama, što se često događa na velikim rijekama i kanalima sa jakim protokom. U tom slučaju možemo koristiti kaveznu hranilicu kvadratnog tijela koju ćemo oblijepiti, recimo, izolir-trakom, čime ćemo u velikoj mjeri spriječiti ispadanje hrane prije stizanja hranilice na dno.

Osim kvadratnih i tunel hranilica, u današnje vrijeme se u riječnom ribolovu koriste i cilindrične hranilice sa olovnim otežanjem raspoređenim u tri točke. I one su dosta stabilne i dobro drže dno, a pružaju i veću preciznost pri zabacivanju.

Za početno hranjenje obično se koriste hranilice većeg volumena, ali na rijekama one opet moraju imati prilično veliko otežanje da se ne bi kotrljale po dnu i da bismo uvijek prihranjivali jedno te isto mjesto. Dakle, najprije koristimo velike hranilice, pa poslije smanjujemo i naposljetku možemo loviti sa hranilicama vrlo male zapremine, što ćemo već odlučiti prema uvjetime na vodi. Ukoliko je cilindrična žičana hranilica preslaba da drži dno, može se vrlo lako spljoštiti. Ovaj moj patent odlično se pokazao, jer se ovakve hranilice ne pomiču u riječnoj struji u kojoj isti model cilindričnog oblika sa jednakim otežanjem struja s lakoćem pokreće. Vrlo su stabilne i sa njima možemo veliku količinu hrane plasirati na dno, što nam je potrebno naročito u početku ribolova.

Na onim mjestima na rijeci gdje je dubina velika ali tok nije jak, možemo koristiti klasičnu cilindričnu „open end“ hranilicu sa dovoljnim olovnim otežanjem. Hranilice se u riječnom ribolovu najčešće pune „sendvič“ metodom – prvo malo hrane, pa malo mrtvih ili živih crva, i na kraju „zatvorimo“ hranom. Ovakav „paket“ stići će na dno, kroz perforacije na tijelu hranilice ulaziti će voda i hrana će se polako otvarati. Da bi sve bilo plasirano na isto mjesto, što je osnova feeder ribolova, na drugoj obali pronađemo orjentir i zaklipamo najlon na roli tako da hranilica pada uvijek u istu točku i da se na dnu formira malo hranilište, na kojemu će se riba koncentrirati. Ponekad, u specifičnim uvjetime, riba ne reagira baš najbolje na brašnastu hranu, pa je možemo probati potaknuti na hranjenje većom količinom crva, kojima rijetko koja vrsta ribe može odoljeti. Tada ćemo koristiti hranilice zatvorenih krajeva („block end“) sa perforacijama na plastičnom tijelu.

Mogli bi reći da su to zapravo „open end“ hranilice sa poklopcima. Njih uglavnom punimo samo živim crvima, koji će na dnu izlaziti kroz perforacije na tijelu hranilice i stvarati dodatnu količinu „mesa“ na hranilištu, a ribe „meso“ neobično vole. Ne moramo imati mnoštvo isti hranilica na vodi, pogotovo tamo gdje poznamo teren i znamo da nema puno zadjeva, ali je dobro imati podosta različitih modela i sa raznim otežanjima, kako bismo se mogli prilagoditi trenutačnim uvjetima na vodi.