Na novoj vodi

Susret sa svakom novom vodom za mene je oduvijek bio ispunjen nekim čudnim uzbuđenjem, neizvjesnošću, slatkim iščekivanjem… Ta posve nepoznata slika koja bi se odjednom pojavila preda mnom, bez obzira na sve priče koje sam čuo i informacije koje sam ranije dobio, pored osobnog doživljaja otvarala je istodobno i mnoga pitanja. Prije svega važno je odrediti poziciju na kojoj bi bilo najbolje loviti, odnosno pretpostaviti gdje bi se riba mogla zadržavati, pa onda prema tome pronaći i prikladno ribolovno mjesto na obali. U tom „čitanju“ vode svakako puno pomaže sličnost sa nekim „starim“ i dobro znanim vodama, ali i iskustvo u što više raznolikih situacija, uključujući i različite periode u godini. Nadalje, dobro se je prije početka ribolova upoznati sa stanjem na dnu, jer ma koliko primamljivo mjesto bilo besmisleno je uopće i započinjati ribolov ako je dno puno guste trave, panjeva ili granja u kojem ćete gubiti brojne hranilice i sisteme. Radi samog plasiranja mamca nije nevažno ni kakvog je sastava dno, je li muljevito, tvrdo i čisto ili postoji ipak tanki sloj trave. Ako je muljevito, da li je to tek sasvim plitki ili duboki mulj. Treba provjeriti ima li kakvih sprudova, kosina i prijelaza sa promjenom dubine. Sve to najbolje je uraditi odgovarajućim olovom, povlačeći ga polako preko mjesta koje smo odabrali za ribolov. Nije neophodno, ali... Koliko god slične bile svaka voda priča je za sebe, pa ponekad vrijede i neke druge zakonitosti u ponašanju i hranjenju riba. Ukoliko je to moguće dobro se je raspitati kod nekog tko češće lovi na toj vodi o njegovim iskustvima u pogledu mamaca, hrana i aroma na koje riba najbolje reagira. No to su samo svojevrsni orijentiri, jer na kraju ipak treba sve sam „odraditi“.

Na nepoznatoj vodi gotovo uvijek ribolov započinjem sa dva feedera na kojima su različiti mamci, često i drugačije složeni sistemi, a katkad i drugačije hrane kojima punim hranilice. Ponekad se radi samo o različitim aromama ili doradama iste hrane, a ponekad i o totalnim suprotnostima, pa je tako  jedna hrana  na bazi ribljeg brašna, a druga mirisna i slatka.

Već sam mnogo puta naglasio da ribolov feederom nije i ne smije biti statična tehnika, nego je nužno često zabacivati, mijenjati, tražiti… Nešto mora prije ili kasnije proraditi i pokazati se boljim, a onda je lako i drugi štap prilagoditi tome. Ukoliko grizovi postanu učestali, jedan feeder je i više nego dostatan pa drugi vadim iz vode. Goranov poziv da pođem s njim na jezero Mokrica kojim gospodari ŠRD Zelina s radošću sam prihvatio, budući da nikad tamo nisam lovio a obožavam upoznavati nove vode. Kao stalni član tog ribolovnog društva Goran je oduševljeno pričao o lijepom jezeru u kojem pliva popriličan broj šarana i amura teških po nekoliko kilograma, tako da uvijek ulovi poneku ribu, koje po njegovom iskustvu najbolje primaju na crve. Učinilo mi se to kao zgodna prilika za jedan dobar feederaj. Na vodi smo, kao i obično, bili prvi, no kišovito jutro nagovještavalo je da zasigurno neće biti gužve. Kad smo stali na pošljunčani nasip kraće strane pravokutnog i doista prelijepog  jezera, veličine otprilike 8 ha, okruženog isto tako lijepom prirodom, Goran mi je predložio poziciju na kojoj on najčešće lovi, što sam glatko odbio. To mjesto nalazilo se u samom kutu jezera, zatvoreno sa svih strana, bez ikakvih posebnosti koje bi ribama mogle biti zanimljive, a bilo je dobro samo po blizini ribičkog doma, što možda ima veze s nekim drugim stvarima, ali ne i sa ribolovom. Do mjesta sa kojeg se može hranilicama gađati područje oko otočića kojeg sam ugledao smještenog na sredini jezera, gledajući po širini, trebalo je podosta hodati, što sa mnoštvom stvari koje uvijek nosim nije nimalo ugodno ni jednostavno, pogotovo po ovako lošem vremenu. No ni trenutka nisam dvojio da trebamo baš tamo loviti, jer se riba u ovom periodu godine voli zadržavati na takvim mjestima, udaljenim od obale, a relativno plitkim blagim kosinama.

Unatoč laganoj kiši koja nas cijelo vrijeme prati moja dva feedera učas su spremna i zabačena tik uz omanji otok udaljen pedesetak metara od obale. Otočić je u stvari toliko malen da su se na njemu jedva dva drveta uspjela smjestiti, ali to je nebitno. Važno je da on postoji. Dno je tvrdo i čisto, kako sam i pretpostavljao. Na oba feedera složio sam method sistem sa kratkim predvezom od upredenice promjera 0,10 mm i udicama Owner Iseama with Eye 50188 br. 8. Ispod jedne, na dlaci, tri zrna tvrdog kuhanog kukuruza i jedno umjetno, sve aromatizirano medom (Browning Krazy Liquid Super Honey), a ispod druge lovna peleta Richworth ananas i zrno Browningovog umjetnog kukuruza.

Volim koristiti umjetni kukuruz kako bih izbalansirao mamac, a riba ga čak i samog izvrsno prihvaća. Hrana, koju sam zamiješao još kod kuće, sastojala se od jednakih dijelova Browning Big Fish, M7 i Grand Slam, sa dodatkom slatkog praškastog aditiva Browning Carp Candy. Dodajem još i konzervu kukuruza šećerca, dvije šake kuhane konoplje i isto toliko sitnih peleta sa aromom meda.

Hranim obje strane pored otoka, moji feederi su na lijevoj, dok Goran na desnoj pokušava loviti na crve. Kiša ne prestaje, a počinje i vjetar. Malobrojni ribiči na vodi stisnuli su se ispod kišobrana. Uskoro griz, bez najave, onako naglo... Amur oko 3,5 – 4 kilograma. Na kukuruz, koji mu je i  bio namijenjen. Kiša pojačava, vjetar toliko puše da mi odnosi kišobran u vodu. Dobivam još jednog sličnog amura, također na kukuruz, a onda jednostavno moramo kupiti stvari i uzmaknuti, jer je nemoguće loviti po takvom nevremenu koje ne pokazuje namjeru stati. Kako su računi ostali neraščišćeni vraćamo se već sljedeći vikend, a ovaj put je sa nama i Goranov otac. Sad smo doslovno okupirali otok. Goran i ja lovimo pozicionirani kao i prije tjedan dana, a otac mu zabacuje odmah ispred otoka. Promatrajući cijelo jezero, koje je ovaj put krcato ribičima, sve sam sigurniji da nismo mogli izabrati bolje mjesto od ovog na kojem lovimo. Hranu radim identičnu onoj već isprobanoj, „bombardiram“ kuglama čitavo područje oko otoka i počinjem loviti sa istim mamcima kao i prošli put.

Na prvi griz nisam dugo čekao, ali ovaj put dobio sam ga na peletu i zrno umjetnog kukuruza. Šaran oko 3 kg. Još dva – tri šarana sličnih dimenzija, pa linjak. Nije velik, ali uvijek me veseli vidjeti tu lijepu ribu. Sve na isti štap, znači na peletu. Mijenjam pelete: tutti frutti, ananas, med... Sve rade! Na kukuruz, koji uporno ostavljam na drugom feederu - ni griza. Nema amura danas, primaju samo šarani.

I Goran i njegov stari dobro love. Otkako su prešli na pelete! Pelete su čudo od mamca i svakako zaslužuju mnogo više pažnje no što im se pridaje. A i zaseban tekst. I na kraju, poslije više nego uspješnog ribolova, ne pitam se što je bilo presudno za dobar rezultat: izbor mjesta, mamaca, prihrane, sistema... Uvijek je to zbir svega, ali činjenica je da je prvo trebalo odabrati ribolovno mjesto.