Jesen na rijekama

Uvijek kad pomislim na jesen padnu mi na pamet kiše. Učestale jutarnje magle, sivilo dana, posvudašnje blato, vjetar, otpalo lišće - sve to je za sam ribolov manje važno, ali kiše… I mada se iz godine u godinu vremenske prilike naočigled mijenjaju pa su prijelazni periodi sve nejasniji i slabije naglašeni, duge uporne kiše, a u njihovoj pratnji visoki i nadasve nestabilni vodostaji rijeka, još uvijek ostaju glavno obilježje jesenjih dana. Gdje je u takvim uvjetima riba i što se uopće od ribolova može očekivati? Vjerojatno je svima već jasno da netom poslije obilnijih kiša, kad krene prvi vodeni val koji nosi sve pred sobom, od ribolova u pravilu nema ništa. Ribama je u takvim trenutcima ponajmanje do hrane, jer spašavaju živu glavu bježeći od bujice i sklanjajući se iz jake vodene struje. I sa tehničke strane gledajući, ribolov na takvoj vodi bio bi teško izvodljiv. To je vrijeme kad u neizvjesnosti pratimo vodostaje iz sata u sat, premda je najčešće potrebno proći najmanje nekoliko dana da se stanje na rijekama donekle smiri, a nivo vode padne toliko da se na nekim mjestima može bar pokušati loviti. Velik broj ribiča kontinuirano lovi na pojedinim dijelovima „svojih“ rijeka pa ih odlično poznaju, tako da pri svakom vodostaju znaju koje bi pozicije eventualno mogle raditi. Osim toga, bijela je riba ujesen još u manjim jatima i putuje polako prema zimovnicima, pa ju valja presresti na pravom mjestu u pravo vrijeme. Mnogo toga ovisi o vodostaju, dosta o iskustvu i poznavanju vode, a katkad je pravodobna informacija iz prve ruke od neprocjenjive vrijednosti. Na Savi uzvodno od Zagreba ne lovim baš često, mada mi nije ni posve nepoznata, ali prijatelji Garo i Hrvoje, koji žive u zaprešićkom kraju, na svim okolnim vodama, pa tako i na tom dijelu Save, „kuhani su i pečeni“. Dečki su na vodi kad god im se za to pruži prilika, a blizina ribolovnih mjesta i mogućnost reagiranja u pravom trenutku (dobar vodostaj!) puno im je puta donijela lijepe ribe. Kako sam ih obojicu svojedobno zarazio feederom, sve češće svoje bolognese, direktaše i kutije sa plovcima ostavljaju kod kuće i prepuštaju se promatranju osjetljivih vrhova. Istinski uživaju u svojim novim feederima, no napominju da im u ovo jesenje doba, za malo povišenog vodostaja, na pristupačnim mjestima na kojima se riba zadržava ribolov zna biti težak zbog jake riječne struje koja je udaljena samo pet-šest metara od obale. Morao sam to vidjeti! Dugo smo se dogovarali, ali nikako da se poklope dobar vodostaj i slobodno vrijeme. I onda napokon... Sa svitanjem smo na vodi, kako i priliči. U polumraku već vidim da tu Sava stvarno „dere“, te da me ovo mjesto ni najmanje ne podsjeća na ona sa nizvodnog dijela.

Hrvoje tvrdi da je vodostaj idealan i da riba mora biti tu, ali meni se baš ne čini tako. No uvijek valja poslušati domaće ljude, pogotovo ako znaš da dobro poznaju vodu. Promatram korito rijeke; sve je ravno, ujednačeno, bez ikakve uvale, prepreke u vodi... Vidim da je rub „štroma“, koji je baš jak, doista na manje od deset metara od obale, a i riba bi onda tu negdje trebala biti, onako školski. Ako... Ne sjećam se da sam ikad lovio feederom toliko blizu, skoro pod nogama, na tako jakoj vodi. Kako sam bio upoznat da su prevladavajuće ribe ovdje štupser i mrena, od hrane sam ponio Browning Easy Cheesy, M7 i dosta sira parmezana.

I mrena i štupser vole aromu sira, ali sam primijetio da im ova pomalo slatkasta varijanta (zbog dodatka M7) još više odgovara. Obje hrane su krupnih čestica i dosta ljepljive, što je dobro za ovako jaku vodu, ali treba paziti da se kod vlaženja ne pretjera jer se ona ipak treba otvarati. Znajući kakvi me otprilike uvjeti očekuju sve lakše hranilice ostavio sam doma, a u torbicu složio one od 40 grama naviše. Uglavnom kavezne četverokutne, ali i hranilice zatvorenih krajeva („maggot“), jer sam ponio i više od kilogram crva, što mrtvih što živih. Voda još nije suviše hladna da crvi ne bi migoljili kroz rupice, pa bi kombinacija oba tipa hranilica mogla biti zanimljiva. Prvo sa kaveznom dostaviti određenu količinu teške aromatične hrane (u kojoj također ima crva), a onda pomalo dozirati samo meso (crve). Kad smo već kod mesa, bez dobrih glista u jesenjem periodu nije pametno ići na vodu. Za mrenu neka se nađe i debelih, ali štupseri vole one male tanke, od davnina „štupsericama“ zvane. Za ovakvu vodu pripremio sam Browning Bob Nudd Aggressor Feeder, dovoljno jak ali ne i grub štap dužine 3,90 m i težine bacanja do 100 grama, te odabrao grafitni vrh od 2 unce (oz). Iako je struja jaka i znam da će mi trebati teška hranilica, ne želim koristiti snažniji vrh budući da neću zabacivati daleko, a indikacija griza bit će mi ovako znatno bolja, što je pri ribolovu štupsera poprilično važno. Osim toga grafitni vrh je tvrd i sama riječna struja ga neće previše savijati.

Ne volim grub pribor, pa uvijek pokušavam loviti sa najfinijem mogućim koji dopuštaju uvjeti, a siguran sam da mi takav pristup osim beskrajnog užitka često donosi i više riba. Hranilicu također biram po istom principu, dakle najlakšu hranilicu koja će mi puna hrane držati dno u toj struji. Kad se hranilica isprazni riječna struja ju počne pomicati, što se jasno vidi na vrhu štapa. Za to je obično potrebno nekoliko minuta, nakon čega izvlačim sistem, nanovo punim hranilicu, prekontroliram mamac i zabacujem na isto mjesto. Griz, ako ga bude, najčešće uslijedi vrlo brzo po zabacivanju i nisam primijetio da bi mi duže čekanje sa praznom hranilicom donosilo rezultate. Događalo se, doduše, ali rijetko. Ovdje sam, na samom rubu „štroma“, isprva probao loviti hranilicom sa otežanjem od 50g, ali bi ona odmah, onako puna, počela poskakivati. Samo 10g više i - to je bilo to. Iznimno je važno zabacivati na isto mjesto, odnosno bar na istu daljinu, kako bi držali liniju hranjenja. Ja zabacujem uvijek malo nizvodno, a to radim tako da tren prije nego li hranilica dodirne površinu podignem vrh štapa sasvim okomito, pa ga potom polako spuštam prema vodi, sve dok hranilica ne legne na dno i zauzme „radni“ položaj, kad podižem vrh štapa i lagano ga zatežem. Sve to bi trebalo napraviti usklađeno, kako ne bi povukli hranilicu prema sebi prije no što uopće dođe do dna, ali ni ostavili previše slobodnog najlona da bude nošen strujom. Sa malo vježbe to ubrzo postane rutina. Na Savi smo tog dana, a i drugi vikend pri malo nižem vodostaju ali vrlo sličnim uvjetima, imali iznimno zanimljiv i nimalo lak jesenji ribolov, u kojem smo uspjeli uloviti pristojan broj lijepih i borbenih riba.

To nam ne bi uspjelo bez pomnog praćenja vodostaja, pa prema njemu i izboru ribolovnog mjesta (prva pozicija tjedan dana kasnije više nije „igrala“). Odabir i priprema hrane, velika količina crva, te povremeno zamjenjivanje tipova hranilica (kavezne i blockend), pokazalo mi se odličnim. Koristio sam udice Gamakatsu 2210B u veličinama 14 i 12, te predveze od najlona Pescatore promjera 0,16 mm, dužine oko 60-65 cm. Hrvoje je lovio isključivo na snop crva, dok sam ja isprobavao i kombinirao, a štupserima se najviše dopao „aranžman“ sa dva crva i tankom glistom između njih, samo jednom probodenom.

Pored dvije krasne mrene na crve sam ulovio i šarančića, koji na ovom dijelu Save nije baš čest gost na udicama. Svaki griz sam realizirao i niti jednu ribu pri zamaranju izgubio, što najbolje govori o usklađenosti svih dijelova pribora, dok je Hrvoje zbog pomanjkanja iskustva u ribolovu feederom imao manjih problema sa promašajima i padanjem ribe. No na svu sreću za to postoji jednostavan i efikasan lijek: što češće druženje s feederom u što više različitih situacija.