U ledenoj vodi

Prošla je, napokon, ta duga i ćudljiva zima, jedna od najgorih dokad mi sjećanje doseže. Ne pamtim da su ikad u zimskom razdoblju vodostaji rijeka toliko oscilirali i onemogućavali ribolov, dok su stajaćice neprekidno ostajale pod debelom ledenom korom. A onda tek poduži niz noći sa temperaturama oko nule i dana od samo nekoliko stupnjeva u plusu, polako je, sasvim polako počeo tanjiti ledene površine, isprva manjih i plićih zatvorenih voda. Ali dovoljno je bilo samo da krene... Sa Nenadom Lovrinčevićem, veteranom našeg natjecateljskog ribolova i jednim od prvih zaljubljenika u feeder na ovim prostorima, tjednima sam dogovarao zajednički ribolov, no vremenske prilike nam to jednostavno nisu dopuštale. Na vijest da se jezero Jakšina u Gornjem Stupniku, nedaleko od Zagreba, djelomično odledilo, odmah smo pošli u tom pravcu.

Kako nam je obojici to lijepo omanje jezero već otprije poznato, putem smo razmatrali situaciju koja bi nas tamo mogla zateći i pričali o priboru koji ćemo koristiti, hrani, mamcima, taktici... Pada mi na pamet kako među onima koji su počeli intenzivno loviti feederom postoje zapravo dvije struje, odnosno dva ponešto različita pristupa, koji uglavnom najviše ovise o tome kako su, što i čime sadašnji feederaši prije lovili. Bivši šaranaši, kojima prelazak na feeder znači ustupak finoći, uvijek imaju malo grublji pristup u ribolovu feeder tehnikom od onih kojima je ribolov plovkom bio osnovni, pa su otprije navikli na sitnije udice, tanje najlone i nježnije štapove. Osim toga, oni koji dolaze iz šaranskog ribolova kao da stalno žele loviti isključivo krupne ribe, pa im je i cijeli pribor prilagođen njima. Mada, dalo bi se tu pričati... Više sam ribe u životu izgubio zbog pregrubog nego zbog prefinog pribora, kaže Nenad. U tome se u potpunosti slažem s njim, jer nas dvojica smo definitivno pripadnici ove druge skupine, koja je plovke zamijenila obojenim osjetljivim vrhovima. A sve ovo govorim upravo stoga jer ribolov u ledenoj vodi, kakva nas je to jutro dočekala u Stupniku, zahtijeva najfiniji mogući pristup. Jezero Jakšina odabrali smo, između ostalog, radi toga što osim šarana obiluje i svim vrstama bijele ribe koje nastanjuju naše stajaće vode.

Pa ima li išta ljepše za ribolov feederom? Već i prije nego li smo vidjeli jezero, još uvijek djelomično popločeno ledom, znali smo da ribu treba pronaći i zabaciti joj doslovno pred usta, jer se u ovako hladnoj vodi minimalno kreće i nikakvo čekanje da ona dođe na hranu i do mamca ne dolazi u obzir. Drugo, u ovakvim uvjetima riba je naročito plašljiva i oprezna pa treba biti što tiši, odabirati što lakše i manje hranilice koje ne stvaraju buku pri padu u vodu, koristiti što tanje predveze i što manje udice. Prednost ovakvih nevelikih stajaćica je i u tome što vam je gotovo svaka točka na vodi dostupna s obale, naravno uz odgovarajući štap. Jer kao što je sa prejakim dužim feederima teško zabacivati lagane hranilice na veće daljine, ukoliko je to potrebno, isto je to neizvedivo i sa prekratkim štapovima male težine bacanja, primjerice pickerima. I opet dolazimo do tog stalno spominjanog sklada. Ja sam za ovu prigodu izabrao svoj novi Browning Champions Choice Commercial Bomb, dužine 3,00 m i težine bacanja do 50 g, jer sam ga silno želio isprobati pod šaranima, ali se to pokazalo krivim odabirom.

Lovio sam njime uspješno deverike, babuške i žutooke, koje sam pronašao na nekih tridesetak metara od obale, no za šarane smještene u malo dubljem dijelu jezera udaljenom oko 50 metara bio sam prekratak. Za to sam ipak trebao posegnuti za dužim štapom. Neno je također lovio sa Browning Champion Choice-om, ali u medium varijanti, dugim 3,60 m, sa kojim je bez problema lagane15 gramske hranilice zabacivao na daljinu gdje je „napipao“ jato. I išli su lijepo, jedan za drugim.

No svejedno, ne baš tako lako i jednostavno kako to sad zvuči. U ovakvim uvjetima najvažnije je pronaći mamac koji će još usporena i neaktivna riba uzeti, a pogotovo joj ga na pravi način plasirati. Stalno je trebalo ispitivati, mijenjati, tražiti... U početku su šarani (i ne samo oni) najradije uzimali kokicu postavljenu na dlaku, nešto poslije bolje je radilo zrno ili dva šećerca, također na dlaku. Ovdje ne mogu a da ne spomenem besmrtnu Nenadovu foru, korištenje mrtvog crva kao stoper.

Da sve bude prirodno, kaže on. To me je toliko oduševilo da sam odmah prihvatio. Nakon toga jedno vrijeme su dobro radila dva crva na udici, a onda opet kokica. Začudo, na glistu ili na kombinaciju gliste i crva nisam uspio dobiti ni griza. I sa modelima hranilica i dužinom predveza smo eksperimentirali. Kavezne hranilice su za bijelu ribu još koliko-toliko radile, pogotovo meni na kraćoj distanci, ali niti jedan šaran nije ulovljen na sistem s njima. Vjerojatno je tome razlog bio debeli sloj mulja i lišća kojim je dno jezera Jakšina prekriveno. Najboljim su se pokazale male zapreminom i lagane method hranilice, sa otežanjem od 10 do najviše 20 g. Teže hranilice osim što rade veću buku, dublje tonu u mulj. Koristili smo flat method hranilice sa kalupom, kako bi se mamac nalazio na vrhu brežuljka hrane i tako ipak bio izdignut od dna. Takve hranilice izvrsne su i zbog toga što možete fino dozirati željenu količinu hrane i mamac postaviti točno na sredinu hrpice hrane. Optimalna količina hrane rezultira onim karakterističnim lijepim zvukom (plopp!) kad hranilica padne na površinu vode. Ako se hranilica pretovari hranom ne leti pravilno, pa je i udar na površinu vode nepravilan, bučan. To je možda i dobro za ljetni ribolov, ali zimi se na vodi zahtijeva totalna diskrecija. Podrazumijeva se da treba loviti malim udicama i tankim predvezima, ali valjalo je pronaći optimalnu debljinu i dužinu predveza. Zbog tankog najlona (0,12 mm) ispočetka smo obojica i method hranilicama lovili sa dužim predvezima od uobičajenih, kako bi bio jači, ali je zbog slabe pokretljivosti ribe griz bilo teško ili nemoguće uočiti.

Događalo mi se da uopće ne vidim griz, a da je deverika bila gore ili da na sasvim lagani otklon vrha kontriram, a šaran je već duboko progutao mamac. Naposljetku, kad smo sve to uskladili, lijepo smo lovili i toliko nam se dopalo da smo cijelu priču uskoro ponovili. Uvjeti su bili vrlo slični, voda i dalje ledena, mada je uslijed sunčanijih i toplijih dana snijeg već polako kopnio i leda više na površini nije bilo. No taj drugi put šarani su se ipak već malo pomaknuli i približili obali, tako da su bili na dometu mog Champions Choice Commercial Bomb-a, koji se pokazao fantastičnim za ovakav ribolov, uz uporabu najfinijih sistema.

Za kraj sam Nenada, starog lisca, zamolio da doda još poneku svoju finesu ili po njemu važnu pojedinost. Neno je isprva lovio Browningovom in-line hranilicom sa otežanjem od 20 g i malo dužim predvezom promjera 0,12 mm (Stroft), a kad je po skraćivanju predveza vidio da mu 0,12 puca, promijenio je sistem. U kombinaciji sa Preston hranilicom (otežanja 15 g) sa montiranom Vespe šupljom gumom od 2,2 mm koristio je vrlo kratki predvez (8 cm) promjera 0,14 mm (Stroft), što se pokazalo odličnim. Ovisno o mamcu koristio je dva modela udica, oba u broju 18:  Mustad Wide Gap Super Power za dva mrtva crva, te Preston Pr36 za kokicu ili šećerac postavljen na dlaku sa bužirom. Nenad smatra da je izbor hrane ovom prigodom manje važan, ali je iznimno važno da je ona tamna, tako da se mamci poput šećerca ili dva cvena crva na njoj dobro vide. Znači, bitan je kontrast hrane i mamca. Line clip, koji gotovo uvijek koristi, u ovakvim uvjetima nema smisla, jer je potrebno pretraživati vodu, a osim toga gomilanje hrane na jednom mjestu ne samo da ne donosi rezultate nego zimi može i odbiti ribu. Za razliku od ljeta kad treba često zabacivati i griz zna uslijediti odmah po padu hranilice u vodu, sad treba biti strpljiv i pričekati. Nikako nije poželjno prečesto zabacivanje. Također napominje da je vrlo važno ne micati hranilicu kad padne na dno. On čak voli najlon ostaviti malo labav, tako da leži na dnu (zbog toga ga uvijek prije ribolova dobro odmasti), a onima koji smatraju da najlon mora biti napet savjetuje da biraju tanje i mekše vrhove, kako bi riba ako zapne za najlon pomaknula vrh a ne method hranilicu. I još jednom kaže: tiho, tiše, najtiše!