Šnajderi, mrene i još ponešto

Nije nikakva tajna da bijelu ribu, pogotovo onu krupniju, volim loviti više od svega, uvijek i posvuda, ali kad bih trebao odabrati razdoblje u godini koje mi je za to najdraže, svakako bi to bilo proljeće, a ne, kao što bi mnogi mogli pretpostaviti, zima. Koji tip vode? Neka rijeka, naravno. Može velika, može i manja, svejedno... samo neka teče. Zimski ribolov na rijekama po meni ima samo jednu jedinu prednost - zimovnike u kojima u većim jatima sakupljena i sabijena riba provodi hladne dane. I tu se sve završava... I tu se manje-više sve zna. Većinom je na obalama gužva te se za dobro mjesto treba izboriti, riba ponekad prima bolje, ponekad lošije jer i nije baš pri apetitu, pa se doista treba namučiti da bi se prevarilo koju, ali uglavnom riba je stalno tu. A proljeće, što ono nosi? U proljeću se sve budi, pokreće…

Sa prvim toplijim danima jata bijele ribe izlaze iz zimovnika i polako se pripremaju za mrijest, koji se, ovisno već o pojedinoj vrsti, ali i vremenskim prilikama koje ga sve češće znaju poremetiti, redovito odvija u tom proljetnom periodu, samo je ponekad malo pomaknut. No nije sam mrijest ono što nas sa ribolovne strane primarno zanima, već vrijeme koje mu neposredno prethodi, a pogotovo ono netom nakon njega. U tim razdobljima većina se ribljih vrsta intenzivno hrani, pa stoga i ribolov može biti iznimno uspješan, ali podrazumijeva se, samo uz ispravan pristup i, što je još važnije, na pravom mjestu.

A mjesec svibanj, koji je sada već za nama, po mom je nekakvom osobnom iskustvu uvijek bio najizdašniji i rijetko kad je donosio osrednje rezultate, a zanimljiv mi je oduvijek bio tim više što se podjednako dobro mogu loviti sve vrste bijele ribe i to često na istom mjestu. Baš onako, miješano... Naravno, zateknete li se na vodi u onom vremenskom intervalu kad su pojedine već završile sa mrijestom i vraćaju se, poput plotica, šnajdera i štupsera, dok druge, poput primjerice mrena i klenova, tek kreću uzvodno tražeći pogodne uvjete za mrijest. Sve su one tada gladne i rado će uzeti ponuđeni mamac, samo ih treba presresti na tom putu i pokušati zadržati. Ali gdje? Nisu te migracije baš toliko brze niti jednolične, kao što bi se u prvi mah moglo učiniti, već se na neki način odvijaju skokovito. Na pojedinim se lokacijama riba duže zadržava, a kroz neke naprosto prođe. I opet dolazimo do toliko važnog odabira mjesta. Promatrate li određeni dio riječnog toka godinama u istom vremenskom periodu (recimo, spomenutom svibnju), uvidjet ćete da postoje pravilnosti i da se riba svake godine u isto vrijeme zadržava na istim mjestima. Ne treba to shvatiti previše kruto i „u dan“, upravo zbog vremenskih (ne)prilika, koje se iz godine u godinu mijenjaju, ali nema baš ni pretjeranih odstupanja. Jednostavno, u prirodi se sve odvija u ciklusima. No ono što svakako igra ako ne presudnu onda vrlo značajnu ulogu je – vodostaj. Proljetni vodostaji ponekad mogu znatno oscilirati, kao što je to bilo i ove godine, te uvelike diktirati stanje na vodi. Ali ukoliko se ne radi o ekstremnim slučajevima, kada se uopće ne može loviti, križaljka je itekako rješiva.

Neću reći sa stopostotnom sigurnošću, ali doista velikom, mogu unaprijed ustvrditi gdje se pri određenom vodostaju na dobro mi poznatom dijelu Kupe u svibnju može dobro loviti. Ne radi se tu ni o kakvom posebnom znanju ni sposobnosti, već jednostavno dugogodišnjem praćenju i snimanju situacije. A tako je, vjerujem, i na drugim rijekama. Zbog učestalih ovogodišnjih kiša Kupa je u svibnju bila visoka, previsoka da bi se na bilo kojem proljetnom mjestu moglo loviti... Ali je Sava začudo istovremeno bila dobra, sa tek neznatnim dnevnim oscilacijama. Onako, taman. Gledajući jutarnji vodostaj i povezujući ga sa mjesecom u kojem se nalazimo, odmah sam znao kud treba ići, ali za svaki slučaj zovem Sivog, prijatelja koji taj dio Save poznaje bolje od mene, jer je tu doma i gotovo svakodnevno na vodi. Sivi potvrđuje. Kaže da on posljednjih dana na toj poziciji ciljano lovi krupne mrene, uz usputne klenove, pokojeg štupsera i šnajdera, ali pretpostavlja da bi se uz finiji pristup i drugačije mamce dalo uloviti puno „svega“.

I još dodaje značajan mi podatak, da je voda blago zamućena. To mi već u startu pomaže da riješim nedoumicu oko toga da li ići grubljim sistemima, odnosno većim udicama i mamcima, te debljim predvezima, pa loviti lijepe debele i jake mrene, ali tako zasigurno eliminirati većinu ostale ribe, pogotovo štupsere, ili sve stanjiti i smanjiti, pa uživati loveći „sve živo“, sa velikom vjerojatnošću da ću koristeći tanke predveze gubiti snažne savske mrene. U takvim uvjetima, kad je voda nije baš bistra, riba nije toliko oprezna, pa se slobodno može loviti malo debljim predvezima i za broj većim udicama nego li je to potrebno inače. Odlučujem se, dakle, za jedan optimalni, srednji pristup, koji ne bi trebao smetati podustima, ploticama, šnajderima ili klenovima, a koji će mi ipak dati poprilične šanse u borbi sa većim mrenama. Boja vode upućuje me i na izbor mamca. Mrtve i žive crve imam uvijek sa sobom i oni nikad ne mogu biti loši, ali glista je ono što se sada traži. I to ne baš posve mala i tanka, nego onako, dobra srednja glista...

Niti jedna od nabrojanih vrsta riba ne može joj sada odoljeti. Udica Owner Iseama broj 16, oštra i snažna, malo šireg luka. Nije ona toliko velika, ali je dosta teška i robusna, pa je ne bi koristio da je voda bistrija. Predvez Pescatore promjera 0,16 ili čak 0,18 mm, vidjet ću još što će biti bolje. Od hrana odabirem kombinaciju Maros Mix-ovih XXL Sneep-Barbel (serija World Champion) i Extra Sneep-Barbel (serija Feeder). To je provjerena mješavina hrana koja se odlično ponaša pri punjenju kaveznih hranilica kad se lovi u jačoj struji, primarno namijenjena primamljivanju štupsera i mrena, ali na koju odlično reagiraju i šnajderi.

Proždrljivim klenovima je ionako svejedno, doći će na svaku, a na plotice i ne računam baš previše. Samo neka u hrani bude mesa, mrtvih i živih crva, može i malo nasjeckanih glista, to je zakon svih rijeka. Ovaj ribolov ujedno mi je idealna prilika da isprobam novi feeder, Browning Black Viper MK12, dužine 3,60 m i težine bacanja do 80 grama.

Sa mnom je i Kristijan, koji lovi Browning Champions Choice Power Feederom, dužine 3,90 m i težine bacanja do 120 grama. On se odlučio orijentirati na mrene, pa je sve malo „podebljao“, a ponio i lovnih peleta i kojekakvih boila. Predveze radi od najlona promjera 0,20 mm. A Sava baš kakvu smo i očekivali, mutnjikava, jaka; dno šljunkovito, ravno, sa tu i tamo ponekim većim kamenom (iza jednog sam ostavio dvije hranilice). Kiki lovi uzvodno od mene i pokušava ući više u „štrom“, koristeći hranilicu od 80 g i nadajući se, valjda, nekoj velikoj mreni. Ja ne idem previše van, bacam čak nekoliko metara bliže od ruba glavne struje. Nekako mislim da bi riba sad trebala biti tu, nedaleko od obale. Kavezna hranilica sa otežanjem od 40 g sasvim mi je dovoljna.

Kad sam „pronašao“ onaj kamen i gubeći drugu hranilicu uvjerio se da je povelik, znao sam da moram loviti iza njega, odnosno nizvodnije. Začas dobivam prvi griz, mrenu malo težu od kilograma. Onda jednu manju, pa jednu lijepu, negdje oko dva.

A Black Viper fantastičan; sve sa lakoćom odrađuje. Iza toga šnajder, pravi, veliki. Pa još jedan, i još jedan. Svi lijepi. Kiki u to vrijeme ni griza. Dosadilo mu daleko zabacivanje i čekanje velike mrene u „štromu“ pa stanjuje predvez, smanjuje udicu, skida peletu i zabacuje na daljinu na kojoj i ja lovim. Na udicu stavlja, naravno, glistu i….eto prvog šnajdera. Isto krasnog.

I kod mene još jedan. A šnajderi su čudne ribe, lutalice. Iz ribičke perspektive ne pridaje im se baš neko značenje i nitko ih ne lovi sustavno, već se najčešće pojavljuju kao slučajni ulovi pri ribolovu neki drugih vrsta, poput štupsera, plotica, pa čak i mrena. Razlog tomu je, između ostalog, i to što se oni krupniji kreću u manjim jatima, koja često znaju biti pomiješana sa drugim, brojnijim ribama. No nikako ne zadugo, jer šnajderi su nestalni. Ne zadržavaju se dugo na nekom mjestu, čak ni na hrani, ma koliko im dobra bila, već malo prezalogaje i moraju dalje.

A kad jedu, jedu sve. Katkad sam ih, loveći mrene, znao dobivati i na kocku sira, tirolsku, peletu, malu boilu… Ma doslovno na sve. Ali gliste i crve će ipak najradije uzeti. Mi smo ih lovili još otprilike sat vremena i onda su stali. Nestali. A možda smo ih i sve „pohapsili“. Ne sjećam se da sam ikad odjednom ulovio toliko krupnih šnajdera, a pogotovo da su grizli ovako jedan za drugim. Poslije njih krenule su mrene. Male, srednje, velike, svakakve… A među njima dva mala klena, tri plotice i samo jedan veliki štupser. I to je sve. Za proljetni ribolov sasvim dosta.