Gdje se voda spaja s drugom vodom
U sjećanje na Raymonda Carvera
Početak je rujna. Poslije slabih kiša koje su padale proteklih dana rijeke su još nepodnošljivo niske. Jedno poslijepodne nazove Frele. On bi bolognesom na Kupu. Prošle godine prodao sam mu svoj stari šestmetarski Shimano bolognes i poveo ga zimus na Kamanje. Fino smo se nalovili i Freletu se dopalo. Samo, sad nije zima. Kisika niotkud. A i staro je pravilo da ribu ne treba tražiti ljeti tamo gdje obitava zimi. – Kamanje kao takvo otpada – objašnjavam Freletu. No nije Kupa samo Kamanje – razmišljam – teče ona… Ali on forsira Ozalj. Dobro, naći ćemo nešto. Sjetim se mjesta koje je prošlo ljeto dobro radilo. Primale su lijepe plotice na travu. Frele dobiva zadatak da nabavi i skuha pšenicu, a ja iz škrinje vadim travu. U kombinaciju u posljednji čas ulazi i Mišo.
Kederi i na pšenicu
U pola šest izjutra već smo na Kupi. Ne sjećam se kad je bila ovako niska. Gotovo da stoji. Polako nebo blijedi, ali zbog magle još se ne može loviti. Čekamo na kaskadama preko kojih se Kupa jedva prelijeva i motrimo vodu. Sve je mirno. Ipak, riba bi trebala biti tu. Ovdje ima koliko – toliko kisika. Magla se digla i dečki probaju sreću naći s obale, a ja u neoprenkama ulazim u vodu. Pred svakog ispraćkam malo pšenice. Ili «šenice», kako kaže Frele. On je iz Jaske. Stavljamo po zrno na udicu i puštamo. Oni love s predvezom 0,10, a ja 0,08 mm. Udice su nam broj 16. tek što plovak prođe nekoliko metara, potone. Griz! Nije. Zadjev. Ode predvez. Lovimo na dubini manjoj od pola metra. Sve je puno stijena. Nova udica, novi predvez i ponavljam radnju. Nakon par metara plovak opet potone. Griz! Keder. Na zrno pšenice? Stavljam dva zrna. Opet keder. Pa zadjev. Pa keder. I tako naizmjence. I dečkima isto. Stavljam travu. Sad više ne mogu dobiti griz, samo zadjevi. Poslije desetak ostavljenih predveza i samo jedne male mrene, predlažem da se maknemo iz ovog pakla. Idemo do bunkera gdje postoje još dva – tri dobra mjesta. Na prvom, koje izgleda još nekako, nema mjesta. Ali dečki koji su tu kažu da još nisu dobili ni ljuske. Love na pšenicu. Malo dalje, pod slapovima, stanje očajno. Bistro je, vidi se dno, kamenje viri iz vode. Nigdje se ništa ne bjelasa. Probam. Nekoliko izgubljenih predveza i niti jedan griz.
Kamanje, Mahično…
– Ajmo mi na Kamanje – uporan je Frele. – A idemo, kad smo već tu – prihvaćam nevoljko. Ali i tamo je grozno. Odlazimo na most da snimimo situaciju. I ispod mosta Kupa jedva da teče, a dolje u plićaku jedan do drugoga poredani podusti. Miruju s glavama okrenutim nizvodno. Hvataju kisik. – Dišu na škrge – veli Frele. Malo dalje jato plotica koje se blago pokreću. Ludi Mišo dođe na ideju da im proba s mosta nešto servirati. Tek da vidi hoće li se pokrenuti. Vadi svoj Trabucco top i zrno pšenice već prolazi pored njihovih noseva. Ni ne pomaknu se. Proba travu. Ništa. Kruh. Miču se od njega kao od kuge. – Idemo, dečki – kažem – ovo je neozbiljno. Ponašamo se kao zadnje seljačine. Ali kuda? Sjetim se što mi je Neven jučer rekao: – Idi u Mahično! Prijepodne još traje. Idemo! U Mahičnom kod mosta Kupa je tek prava mrtvica. Tu je duboka, ali štroma nema. To sam i očekivao. Ali moj cilj su brzaci. Tamo desetak ribiča pokušava loviti iz vode. Samo pokušava, ne love ništa. Promatramo situaciju izjedajući sendviče i ispijajući pivo. Ne sviđa mi se sve to, ne sviđa se ni starom liscu Freletu, a Mišo bi da probamo. I sjetim se jedinog mjesta gdje bi se moglo nešto događati – tamo gdje se voda spaja s drugom vodom! Ušće Kupe i Dobre nije daleko, a tamo je vazda bilo dobro. – Ako tamo nema ništa, kupujemo gajbu pive i sjest ćemo se negdje u hlad – kategoričan je Frele.
Na ušću
Napredujemo autom poljskim putom dokud se može, a onda pješke i bez pribora idemo dalje. Uredno poredano drveće koje se s desne strane sve više približava Kupi govori nam da nismo daleko. I evo nas! Predivno, široko. Dvije krasne rijeke se sljubljuju. S lijeve strane brzaci Kupe, s desne Dobra u laganom protjecanju. Malo dalje od samog ušća dubina joj je metar i pol do dva. Bistra je, još bistrija od Kupe. I vide se namah krasni podusti na kamenju. Bjelasaju im se bokovi kad se okrenu. To je to. U trenu smo kod auta i s priborom natrag na vodi. Nigdje nikog. Odlučujemo probati na Dobri. Ispraćkam pšenicu na desetak metara od obale. Ovdje bi najbolje bilo loviti dugačkim direktašima, ali nemamo ih. Postrojimo se u razmaku od nekoliko metara jedan od drugog i sinkronizirano puštamo do samog ušća gdje je pliće. Ništa, ništa, pa keder. Ne možeš vjerovati. Kederi su provalili i pšenicu. Opet pokušavam s travom i kruhom. Ne ide. Pada mi na pamet prihrana. Miksam jedino što imam, Mosella Select Allround i prezle. Unutra uvaljujem dvije šake pšenice i bacim rukom desetak kugli na jedno i desetak na drugo mjesto. Ili ću ih sve rastjerati, ili će ući u hranu. U svakom slučaju sad jedno vrijeme treba pričekati. A mene su ionako cijelo vrijeme mamili oni brzaci na Kupi. Koje li divote – šećeš od Dobre do Kupe. I sve to u par koraka. Navlačim neoprenke, ulazim u bistru vodu i pronalazim jedan predivan štrom. Bacam gotovo ispod samih nogu i puštam pedeset i više metara. Sve dok vidim plovak. Tu je dubina manja od pola metra. Iznerviran prijašnjim pucanjima predveza stavljam Trabuccov Diamond 0,10 mm.
Gdje su podusti, gdje plotice?
Sedammetarska Energhia malo je predugačka za ovakav ribolov, ali opet, kod ovako dalekog puštanja ima i prednosti. Zadjeva i nema baš previše, ali nema ni grizova. Tu i tamo ispraćkam malo pšenice. Ubrzo upoznajem svaki kamen na stazi na kojoj lovim. Frele i Mišo pokušavaju na drugoj strani, na Dobri. Bezuspješno. Budući da su prošla dva sata zovu me da nešto prigrizemo. Prije nego sam izašao iz vode ispraćkam još jednu dozu. Uz sendviče i, začudo, još hladno pivo, komentiramo ovaj debakl. I promatramo vodu. Na hranu su legli kederi. Čak ih nešto i ganja, svako malo špricaju iz vode. Ali gdje su podusti? Gdje plotice? Nema ni mrena. Odlučno se trgnem iz letargije i vraćam u vodu s jasnom nakanom – dobiti ribu! Opet predvez 0,08 i udica broj 18. zrno pšenice. Prvi prolaz plovka i kao u ribičkoj priči – griz! Lagani. Plovak samo malo zastane, a antena se blago ukosi. Plotica. Nije velika, ali plotica je. Zovem dečke, jer čuvarica je kod njih. Dolazi Mišo i odnosi ju u čuvaricu. Drugi prolaz plovka – opet griz. Identičan i na istom mjestu. Plotica. Opet se derem i dolazi Frele po ploticu. Poslije treće su mi donijeli čuvaricu koju sam smjestio kraj sebe u vodu. A poslije pete su obadvojica bili pored mene u vodi. Guramo se na uskom prostoru, jer doista je samo ovdje fina staza za puštanje.
Dva sata veselja
Freletov je prvi griz bio silovit. Plovak naglo potone i omanja mrena je gore. S gađenjem je skida i vraća u vodu. Frele se, naime, kao dijete najeo mrenine ikre. Ostale su mu i do danas posljedice – čudan izraz lica i malo se muči dok razmišlja… Ali ubrzo s jednom ploticom ispire gorčinu. A upisao se i Mišo. Čak i on na onu kolčinu i predvez 0,10 dobiva tu i tamo pokoju ploticu i mrenicu. Uglavnom, dobivamo ribe uredno. Malo više ja, malo manje oni. Plotica, plotica – mrena. Plotica, plotica – mrena. Primaju i blizu i daleko. Najveću ploticu dobio sam na takvoj daljini da gotovo nisam ni vidio plovak. I veselje potraja dobra dva sata. A onda su se grizovi prorijedili. I sunce se spustilo. Polako pakiramo stvari, na kraju ipak zadovoljni. Šezdesetak riba. Nešto plotica dajemo Miši da proba, čovjek nikad nije jeo ploticu. Ostale plivaju. Na povratku me Frele pita: – Koju znaš biljku sa Š? – Nemam pojma – kažem. – Pa šenica! – smije se on. – Ma sve ti je to od mrenine ikre, Frele moj!