Slaveka starog sinovi
S ljepoticom Sutlom upoznao nas je početkom osamdesetih Slavek. A osamdesete su bile godine… Mi u to vrijeme još doslovno mladi i zeleni, a gospodin Slavko bio je vršnjak mog oca Mirka. Vršnjak mog oca bio je samo po godinama, jer svojim ponašanjem, šatrovačkom spikom i forama prije bi se reklo da je naša generacija.
Molim, bez teške artiljerije
Ne sjećam se više točno kako je izgledao taj poziv na prvu od niske ribičija na Sutli, ali upozoreni smo da nam nije potrebno ništa do štange, podmetača i čuvarice. – Bez mitraljeza i teške artiljerije – rekao je Slavek. Sutla je, naime, omanja rječica na kojoj je šestmetarska štanga zakon. U to vrijeme rabio sam neku staru štangu koju mi je otac ostavio u nasljeđe (on se u to vrijeme iz zdravstvenih razloga nije više bavio ribičijom) i imao sam bar tisuću grama razloga da je mrzim. Zaboli ruka. Budući da o prihrani nisam znao baš ništa, ponio bi obično samo malo kruha (možda pola). Osnovni flaks nije mi bio ispod 0,20 mm, a predvez nikako ispod 0,18 mm. Podmetač – također ostavština od starog. Nalazili bi se u rana zimska jutra na dogovorenom mjestu pa prema Zagorju. Odredište: Draše! U jednom malom mjestu prije Draša pala bi obvezatna kava kod Brkate, konobarice izuzetno popularne tih divnih dana. Na stanici u Drašu – razlaz. Svako sam u potragu za svojim komadićem bistroće. Ribu treba tražiti, govorio bi Slavek. Slavek nikad nije nosio nikakvu ribičku torbu, ali je zato raspolagao s bezbroj najlonskih vrećica. Najveću, malo manju i još nekoliko manjih. Nikad nitko nije vidio što je u njima. Možemo samo zamišljati razne plovke, udice, olova, gotove cajgove… Nitko nije smio biti u blizini kad je Slavek vadio stvari iz vrećica, niti kad je lovio ribu. Ako bi se netko došetao do njega, odložio bi štangu i pričao s nepoželjnim došljakom dok se ovaj ne bi osjetio suvišnim.
Fino ga puši, rista
Za ribolov štupsera preferirao je kruh. Znalo se točno kod kojeg dućana treba stati, jer se od kruha kupljenog u tom dućanu rade najljepše pahulje. Crve nikad nije kupovao, ali bi obavezno posudio par crva od nekog – ako zatreba. A nije ih kupovao jednostavno zato što voda nikad nije bila dobra za ribolov na crve. Ili je bila niska, ili prenapeta, ili bistra, ili gešpric…A kruh je radio vazda! Fino ga puši, rista – veli Veksla. Poanta je u tome da se Slavek izgubio ranim jutrom nizvodno i pojavio bi se predvečer, uvijek sa pet do deset riba više od nas. Bar toliko. Ako bi mi (to smo Slavekov prijatelj Joso, Neven i ja) ulovili pokojeg klena, šnajdera, ploticu ili slučajno štupsera, Slavek ih je imao u čuvarici bar petnaestak. A Sutla je čudna voda. Ponekad treba prevaliti kilometre da bi pronašao ribu. Nekad je ni ne nađeš. Ali Slavek ju je uvijek našao. Te ribičije trajale su nekoliko zima u kojima smo od gospodina Slaveka učili, primali savjete, ali uvijek diskretno, bez odavanja posljednjih tajni i sadržaja vrećica. Onda se Slavek jednostavno izgubio iz našeg ribičkog života. Mi smo sve više obitavali na Kupi, a kako to obično i biva, čovjek ni ne primijeti da se neke stvari mijenjaju.
Slavekovim stazama
Ove zime Neven i ja sjetili smo se nakon dosta godina onih dana. I Sutle, naravno. Ljepotice Sutle. Krenuli smo odvažno Slavekovim stazama, ali ipak sam kupio kilu crva i tri kile Van Den Eynndeovog Heavy Speciala. Stari kruh namočio sam u toploj vodi večer prije, a na vodi umijesio Heavy i dodao crve. Opremljeni šestmetarskom direktašima Shimano i Byron (laganim kao pero), osnovnim najlonom 0,16 mm, predvezom 0,12mm (Trabuccov Diamond), plovcima 2 grama, udicama Gamakatsu 1310N i 2210B, krenuli smo u boj s nevidljivim suparnikom – Slavekom. Ovaj put on nije pošao s nama, ali njegov duh lebdio je ponad nas. Prihranu smo podijelili na pola, svatko je uzeo svoju vrećicu, podmetač, čuvaricu potrebne sitnice u prsluku i krenuo svojim putem. Voda je bila – gešpric. Ribu sam ubrzo pronašao. Hranio sam manjom količinom i češće. Obično bih nakon petnaestak minuta dobio nekoliko riba, a onda bi stalo. Novih par kugli hrane i isti scenarij. Primali su štupseri i šnajderi od pola kile do kilu. Lovio sam na tri – četiri crvića na udici. Na pahulju nisam ni probao. U sumrak smo se našli na dogovorenom mjestu s gotovo identičnim ulovom. Imali smo svaki po dvadesetak lijepih riba. Ipak smo mi Slaveka starog sinovi. Ribu smo uredno vratili u vodu. Na Sutli je ionako dozvoljen ulov od samo dvije ribe. U povratku svratili smo do Brkate, ali od nje je ostalo samo ime. Ova sad je plava i uopće nema brkove. Popili smo poneku za Slaveka, sjećali se njegovih vječnih fora i smijali se dugo u noć. Zima još traje. Sutla ljepša no ikad. Slavek, čuješ li nas? Javi se! Čekamo te!