Molitva starog štupseraša

Zimski štupseraj kao da blijedi, posustaje. Ne kažem da se ne lovi, da uopće nema ribe, da prijeti odumiranje štupseraju i bijeloj ribi. Ali… Svi znate o čemu pričam. Nekad je sve bilo jednostavnije. Znalo se je gdje su dobra zimska mjesta – zimovnici, ili ih je valjalo pronaći, što je bilo još ljepše i zamamnije. Bez gužve i buke moglo se prepustiti dobrom ribolovu.

Tako je to bilo nekoć…

Rano ujutro dočekivale su vas plotice i štupseri veselim iskakanjem iz vode. Dovoljno je bilo pripraviti kantu neke teške prihrane, dodati pol kile crva, napraviti oveće kugle, dobro pothraniti, izmjeriti dubinu i – uživaj. U cjelodnevnom ribolovu ulovi od  tridesetak kilograma plotica i podusta nisu pravili problem ni onim manje umješnim ribičima. Ali tu i je bio problem. Upravo ti manje umješni su obično i najpohlepniji. Nisu mogli propustiti priliku da se bogatim ulovom hvale ukućanima, rodbini, prijateljima, svim znancima i neznancima. Naravno, ne fotkama niti pričama, već hrpetinama ulovljene ribe. Nosilo se sve. U neograničenim količinama. Što se poslije s tom ribom radilo – ne znam. Jer normalnom su čovjeku tri – četiri ribe, od kojih su neke teže od kilograma, više nego dovoljno. Čuvarske službe su radile, ponegdje i policija, pojavljivale su se i zabrane ribolova ili obavezno puštanje sve ulovljene ribe dok se riblji fond malo ne oporavi. Ali uzalud. Kad netko hoće ukrasti, poduzeće sve da to i učini. Udruženi s kormoranima lopovi su otimali, nosili, pustošili. I ribe nema. U roku nekoliko godina jata bijele ribe su se drastično smanjila. A ono što je ostalo kao da se boji zadržavati na jednom mjestu. Riba luta. Kruži. Bježi. Zimovnici su postali izvor opasnosti. Tuga me hvata. I bijes. Miješaju se. Volim sve oblike ribolova, ali štupseraj mi je nekako najdraži. Veže me za davne dane, za početak. I ove zime, kao i svake, obilazim dobro poznata mjesta. Lovi se, ali oskudno. Sa mnom je i Galib, šogor mi. Tek dvije godine lovi ribu. Krenuo slučajno jednom sa mnom i dopalo mu se. Još jednom, pa još jednom.

Posljednje veliko jato?

Uslijedilo je kupovanje i kompletiranje pribora. Krupnog i sitnog. Upijanje znanja i sakupljanje iskustva. Vikende na vodi više ne propušta. Pričam Galibu o nekadašnjim dobrim ribolovima zimi i sam sebi ličim na starca koji pred nekim mladcem žali za starim vremenima. Nakon nekoliko osrednjih ribolova na raznim dijelovima Kupe slučaj ili sudbina, što je ionako isto, vodi nas u Kamanje. Stanemo na most i promatramo Kupu. Na vodi nigdje nikoga. Ni u vodi, čini se. Sve posve mirno. Ništa čudno. Već dvije – tri godine je tako. Dok nekad, mjesta se nije moglo naći. A voda je kipjela od ribe. Stojimo tako desetak minuta, pričam ja već poznate priče, i ne znamo kud bi jer ovdje ne izgleda obećavajuće. – Idemo u Ozalj na kupalište – veli Galib. Već se okrenem da krenem, kad daleko nizvodno ugledam nešto što je ličilo na iskakivanje ribe iz vode. Zastanem. Još jedna riba se baci. – Eno ih ispod vikendica – kažem. – Ajmo dolje. I u trenu smo tamo. Spuštamo se bez pribora do mjesta gdje se riba baca. I stvarno – štupseri. Oni pravi, veliki. Kilaši. Okreću se. Odlazimo do auta po stvari, vraćamo se na vodu, ali jato se već pomaknulo petnaestak metara uzvodno. Krenemo za ribom. Tek spustimo stvari, riba se počne javljati još više uzvodno. Ovo nema smisla. Nećemo valjda ganjati ribu.  – Putuju prema gore. Idemo do mosta, pripremit ćemo pribor, prihraniti i tamo ih sačekati – predlažem. U kod kuće pripremljenu hranu, Heavy Special sa dodatkom crvenog X21, dodajem crve i radim kugle. Bolognesi su spremni, dubina izmjerena, štrom dobar, ne prejak. Plovak 4 grama, predvez 0,10, udica broj 18, dva crva. Prihranjujemo, zabacujemo, puštamo… Čekamo. Strpljivi kao Sidarta. Uskoro štupserska izvidnica dolazi na hranjeno mjesto. I jato za njom. Dobivam prvi griz, ali nekako nježan, netipičan. Ali štupser je. Oko kile. Kao iz starog filma. Dobivam još jednog, a onda Galib zategne svog prvog štupsera preko kile. Namučio se, ali već je to iskusan momak. A štupser je baš pravi. Važemo ga. 1,52 kg. Stvarno vrijedno spomena. Još nekoliko grizova i istovjetnih ulova, a onda riba opet krene nizvodno. Hrana ih ne drži. Praćkam samo crve. Uzalud. Već su daleko. Ali ne posustajemo. Zabacujemo uporno i povremeno ispraćkamo malo crva. I kroz otprilike dva sata opet se štupseri pojave ispred nas. I počnu primati uredno i učestalo. I ne više nježno.

Ostaje samo tuga

Tog dana lijepo smo se nalovili. U mojoj čuvarici dvadeset i dva štupsera, dvadeset dva i pol kilograma. Svi još uvijek plivaju Kupom. Odnosno, plivali su bar tu noć. I sljedeći vikend smo ih potražili na istom mjestu. Nije ih bilo. Niti još jednom poslije toga. Kao da riba nikad nije stanovala tu. Samo dva kormorana patrolirala su bezbrižno. Izgleda da ostaje samo molitva: Gospode, podari nam još lijepih trenutaka na vodi i spasi nas od kormorana svih vrsta.