Borovik - sveta voda

 

Priča počinje prije dva mjeseca, kad se Meško vratio sa četverodnevnog ribolova na Boroviku opčinjen. U zanosu govori o neslućenoj ljepoti prirode, teškim uvjetima ribolova, krupnim primjercima izuzetno snažnih šarana, o amurima koji su prava napast, krasnim smuđevima, štukama, bassevima…

 

Trebalo bi vidjeti to…

 

 – To je Sveta Voda. Ona osjeća, zna tko je voli, prepoznaje dušu čovjeka. Daruje ribu samo onome tko ju je zaslužio i vraća mu sve uloženo svojom ljepotom. – govori nadahnuto Meško. – Da. Trebalo bi to vidjeti. – kažem. I zaista mislim tako. Ali naslušao sam se ja već svakojakih priča u životu, nisam ga shvaćao baš previše ozbiljno. Kako njegovo ludilo nije posustajalo, a istu priču je ponavljao iz dana u dan, i sâm sam počeo osjećati uznemirenost. I bilo je gotovo, pokleknuo sam. Termin je dogovoren: 8. kolovoza, osam dana. Do onda svakodnevno uz pivo dogovori, strategija, oružje. Koji sistemi, koje udice, koji najloni, koje boile? Pa onda nabavka svega potrebnog u ogromnim količinama, jer gubi se puno sistema. Izrada boila i Tajno oružje. Reda mora biti. Na dan polaska u groznici trpamo stvari, kupujemo hranu. Piće ne! U Slavoniji ćemo, ima vrhunskih stvari. – Da mi je samo jedan šaran od deset kila. Samo jedan. Dosta mi je. Vjeruj, nisam lažno skroman. – izgovora Meško nešto kao molitvu prije puta. Oko podneva smo u Đakovu, dočekuju nas nestrpljivi Franjo i Tiho, poznati đakovački šaranaši. Krećemo odmah. U dućanu kupujemo kruh i paket hladne mineralne. Usput ćemo, na Mešku poznatim mjestima, kupiti najbolje vino i rakiju. I sad, tu se pojavljuju znakovi. Domaćin sa najboljom rakijom ima samo još deset litara i ne može nam ni jednu ustupiti, a čovjek sa vrhunskom graševinom je na moru. Shvatili smo poruku. Na vodu idemo samo sa mineralnom. Trezveni i samouvjereni.

 

Domaći biraju

 

Kad sam prvi put ugledao predivna prostranstva Borovika sa svih strana okruženog šumom, shvatio sam o čemu je Meško pričao. Savršenstvo! Slika koja se zauvijek urezuje u mozak. Jedno od najljepših Božjih djela. Nejasno mi je samo bilo kako ćemo se probiti do vode kroz to gusto raslinje. I bilo je teško. Jedan dio puta kroz šumu sa oba auta, drugi dio samo sa Franjinom Ladom Nivom, a treći komad od dvjestotinjak metara pješke. U osam puta prenijeli smo sve stvari. Da me je netko tjerao na takvo što, odustao bih. Ali ovo je bio moj izbor. Na mjestima koje su dečki prije očistili i pripremili podižemo tabor. Dva mjesta za po dva čovjeka, udaljena desetak metara. Ali oni biraju koje će mjesto, a ne mi kao gosti. Baš čudno. – Jeste hranili to svoje mjesto? – pita Meško. – Ma nismo. – veli Franjo i smije se. Nešto mu baš i ne vjerujemo. Meško odlazi u vodu ispitati situaciju, izmjeriti dubinu, pronaći pogodna mjesta. Sve je puno granja, a riba je tko zna zašto baš unutra. I to spada u ljepote Borovika. Lovi se u rupama. – Baciš li van granja, nećeš dobiti griz. Ne pogodiš li rupu i sistem ti ostane na grani, opet ga nećeš dobiti. – poučava me iskusni Meško. Divota! Oko 19 sati prvi put hranimo. Kuhani kukuruz, pelete, boile. Konoplje imamo, ali je nemamo u čemu skuhati. Slažemo pribor i odlučujemo zabaciti tek rano ujutro. Franjo i ja. Nestrpljivi Meško baca odmah. Tiho se vraća u Đakovo, jer sutra ima neko takmičenje na Dunavu, i doći će predvečer. Sa svime što nam nedostaje. A ima toga. Franjo i ja odlazimo rano na spavanje, Meško će nešto kasnije, a sve će nas probuditi Franjo u pet ujutro, kad službeno počinje ribolov. Nije da se takmičimo, ali rivalstvo postoji. Ipak smo mi dečki iz Zagreba. U pet smo svi na nogama. Miris kave širi se šumom Borovika. Meško odlazi u vodu nahraniti, još jednom sve ispitati i markirati hranilišta. Naša hranilišta. Franjo svoja zna napamet i hrani praćkom sa obale. Hrani i Tihi, da može loviti kad se vrati. Opet se čudimo. Čovjek sve zna napamet.

 

I veliš, niste hranili?

 

Napokon zabacujemo. U početku imam problema sa pogađanjem mjesta, ostavljam nekoliko sistema, ali dečki vele da je to normalno. Onda se sve smiri, vrijeme je čekanja. Franjo dolazi do nas i pita na što lovimo. – Na Formulu 1. – kaže mu Meško. – Na Formulu? Mogu pomirišati? – pita Franjo. Njuška. Nikako da se sjeti na što ga to podsjeća. – Pa to je pelinkovac. – dosjeti se i umre na svoju foru od smijeha. Kaže da to tu ne pali. Samo smrad. Od daljnjih provokacija spasi nas zvuk Franjinog signalizatora. Zatrči se, zategne i ima ribu gore. Čini se, velika je. Ali ulazi u granje, najlon se naglo otpušta i Franjo vadi sistem bez udice. Predvez je sav zguljen. Malo je falilo da se prvi upiše, ali…Dogovaramo se da tko prvi dobije šarana van plaća rundu. Ovaj griz dogodio se u 9 sati i 45 minuta. Za sat i pol drugi Franjin griz, ali odmah je u granju. Vadi samo prerezani Sufix 0,45. Istovremeno se na mjestu koje je hranio za Tihu okrene šaran. – I veliš, niste hranili prije? – pita ga Meško. – Ma nismo, kad ti kažem. – smije se Franjo. Treći griz koji je uslijedio bio je već previše. Ovaj put prolazi granje i žestoka borba vodi se na gotovo otvorenom prostoru. Svi se slažemo da bi mogao imati oko deset kila. Iskusni Franjo uvodi ga u čuvaricu, Meško je podiže i odnosi na obalu, ja slikam. Ali sveopće razočarenje. Pet i pol kila. Ne možeš vjerovati koja je to snaga. Neka. Franjo plaća rundu. Reda mora biti. Sad opet slijede uvrede. Kao: Formula se pokvarila, bolid izletio s piste i slične gluposti. Pa ruganje mojim Shimano Baitrannerima i Browning Aggressorima: to bu ti proklizalo, štapovi su ti mekani…Kako se čovjek brzo uzoholi.

 

Tako se lovi riba!

 

Napokon dolazi Tiho sa potrepštinama. Pola toga je zaboravio, ali nema veze. Lonac za kuhanje konoplje, meso za roštilj, hladna mineralna i graševina su tu. Dobro je. Organiziramo se: jedan kuha konoplju, drugi priprema meso, treći loži vatru, četvrti pazi na štapove. Svi pijemo gemište. Još jednom hranimo i prefilavamo. Mali Tiho odlučuje postaviti samo za smuđa. Lovi kedere, ali pravo je umijeće uloviti dobrog kedera. Sve žutooke su prevelike. Na kraju postavlja repiće na dva štapa, plovak i starletu. Sistem leži na dnu. I dok se gostimo ukusnom vratinom sa roštilja, Franjo primijeti da se jedna starleta čudno ponaša. – Tiho, čini mi se da imaš griz. – dobaci. – Evo, sad ću. – kaže Tiho, nastavi jesti i razgovarati sa mnom. Baš smo se nešto lijepo zapričali. Franjo ga opet upozori. I tako desetak minuta. Na kraju se Tiho polako podigne, ode do štapa i zategne. Smuđ od dvije kile i dvadeset. Tako se lovi riba. Bit će sutra za ručak. Poslije smo popili još poneki gemišt, povadili štapove i pošli na počinak. Mi još uvijek bez griza. Sutra je novi dan, rekla bi Scarlett O' Hara. Ujutro u pola pet hranjenje sa obale i zabacivanje. Vadimo Tajno oružje. Pri izradi boila jedan dio smjese nismo rolali, već smo je ostavili u obliku kobasica. Sad ih režemo na dužinu 3 – 4 cm i stavljamo na dlaku. Nekom će se učiniti ništa posebno, ali nas je veselilo.

 

Kockasti roler

 

– Šta je sad ovo? Imate kockasti roler? – odmah primjeti Franjo. Nikako da skužim kakve veze ima kockasti roler sa kobasicama, ali valjda čovjek zna. Slavonac je. Sa zabacivanjem imam sve manje problema. Markeri su postavljeni, osjećaj za daljinu sam dobio, a pomažem si i vodootpornim flomasterom koji koristim pri  ribolovu match tehnikom. Ipak, svaka pogreška plaća se izgubljenim sistemom, ili bar olovom. Svi lovimo Safety Bolt sistemom. Jutro protječe bez događanja. Kratim vrijeme loveći direktašem krasne žutooke i crvenperke. U 13 i 40 griz na mom lijevom štapu, na najbližem hranilištu udaljenom tek dvadesetak metara od obale. Meško je bliži, pravovremeno zateže. Gore je i nije u granju. Ostavljam direktaš i preuzimam od njega štap. Svi se smiju, jer je moj Aggressor savinut do krajnjih granica. Stvarno je malo mekan, ali ima to i svojih prednosti. Između mene i šarana je čistina, nema granja. Sve bjegove lijevo i desno štap i kočnica na roli uredno kontroliraju. Mali Tiho je već u vodi s podmetačem i krasan mužjak je uskoro u njemu. Točno trinaest kila. Slikamo ga, dezifinciramo mu ranu od udice i odmah ga puštamo. Osjećam se sjajno. Upisao sam se. Upisali smo se. U stvari, upisali smo se oboje kroz sat vremena, kad je Meško dobio šarana na svoj krajnje desni štap. Sedmica. Zatim griz na štap do njega, ali odmah je u granju. Treba biti kraj štapova i čekati kao revolveraš. U protivnom, bolje je izvaditi štapove. Nikakav slobodni hod špule. Zaboravi. Svako i najmanje podizanje ili spuštanje svingera – kontra. Samo tako. Dobivam griz na svoj drugi štap, odmah zatežem, ali već je unutra. Kratko vrijeme osjećam ribu gore i najlon se samo otpusti.

 

Riba je ušla, Formula radi

 

Predvečer Meško dobiva griz na svoj treći štap, samo dva kratka zvuka signalizatora. Kraj pribora je, pravodobno kontrira i riba krene ravno prema njemu. Odmah smo znali da je amur. Pred obalom panični bjegovi, privlačenja i smještanje u podmetač. Ali pri oslobađanju s udice, na obali, amur odskoči jednom, drugi put i eto ga u vodi. Na slobodi. Nisam ga uspio slikati. Svi se slažemo da je imao oko osam. No najvažnije je da smo Meško i ja dobili grizove na sve štapove. Riba je ušla, Formula radi. Franjo šuti. Nema više primjedbi, a nema ni grizova. Objašnjavamo mu da postoje boile koje rade odmah pa stanu, a i one koje kasnije prorade, ali duže drže ribu. Za večeru spremamo smuđa na roštilju i kuhani krumpir. Dobivamo još griz ili dva, ne sjećam se više. I na počinak. S prvim svitanjem umjesto pijetla oglasi se moj signalizator. Gore je, ulazi u granje, ali osjećam udare na vrhu štapa. Čekam. Malo popuštam i riba sama izlazi van. Privlačim je i glavne prepreke smo prošli. Još samo rutinska borba pred obalom i podmetač. Meško je nosi na obalu i primjećuje da je poprilično teška. Debela ženka šarana. Vaga pokazuje malo preko petnaest. Oboje smo presretni. Ona dvojica još spavaju. Ni čuli nisu što se događa. Na treći štap, na koji sam postavio repić, ubrzo dobivam i smuđa oko dvije kile. Ludilo!

 

Grizu u valovima

 

Prijepodne dobivamo još nekoliko grizova i nekoliko lijepih šarana, ali ispod deset kila. To je prvi val, između 9 i 10 sati. U drugom valu, između 14 i 15, također nekoliko grizova, ali samo dva realizirana. Meškov šaran od osam kila i Tihin od dvanaest i pol. Zadnji val grizova, između 18 i 19 sati, donosi dva šarana od pet do šest kila i Mešku amura od sedam. Navečer još jedan smuđ, težak kao i oni prethodni, i jedan odlazi u granje i sve zapliće. Ovo je stvarno Sveta Voda. Drugi dan grizovi su se prorijedili. Komentiramo situaciju i zaključujemo da smo većinu šarana na ovom mjestu popikali. Treba im vremena da se odmore i zaliječe rane. Vrijeme je za promjenu pozicije. Mukotrpno prenašanje pribora i svih stvari na drugo ribolovno mjesto nešto je što ne treba opisivati. To treba doživjeti. Ali vremena je malo i izbora nije bilo. Pijesak u klepsidri neumitno istječe. U kasno poslijepodne hranimo, tražimo rupe u granju, označujemo. Opet je Meško najneumorniji. Roni kao barska nutrija. Velikodušni Franjo ovaj put nam je dozvolio da prvi biramo između dva postojeća mjesta. Ali nam je prije toga skrenuo pozornost na jedno od njih i nabrojao kakve su oni sve šarane posljednji put tu ulovili. Te trinaestica, te četrnaestica, te šesnaestica. Podrazumijeva se da smo odbili to mjesto i odabrali ono drugo. Pred sumrak zabacujemo. Nova pozicija donosi i nove gubitke sistema. Čamcem nam u posjetu i obilazak dolaze lovnik Grgo i prijatelj mu Curki, donoseći prijeko potrebnu okrjepu u obliku hrane i pića. Druženje uz vatru, vino i poeziju potrajalo je dokasna. Ni slutio nisam da će stihovi teći kroz mirnu slavonsku noć.

 

Franjo, ne pretjeruj!

 

Unatoč svemu jutro čisto i bistro. Ali bez griza. No bilo bi prerano. Poslije hranjenja, ostavljajući Meška kraj štapova, krećem malo pošpinati. Poznato je da Borovik vrvi bassevima. Uzimam lagani štap Shimano Catana 5 – 20 g, malu Shimano GTM rolu sa  upredenicom 0,10, gumice, leptiriće, Poppere… Zalud polarizacijske naočale, nigdje ih ne vidim. Pročešljavam naslijepo priobalno područje i pojaseve oko udaljenog granja. Uskoro dobivam nekoliko krasnih ostriža i, nakon dosta izbačaja i promjena varalica, dva bassa od oko 30 cm. Neveliki su, ali njihova borba sa karakterističnim iskakanjem iz vode me naprosto oduševljava. Pridružuje mi se i Matija, Franjin otac, koji se uglavnom bavi špinanjem. Kaže da su bassevi prije nekog vremena stali. Nije ih za vidjeti, kao da su se nekud povukli. To me malo pokoleba, još kratko špinam pa se vratim do Meška koji upravo ratuje s pastatima. Pastati, kako ovdje zovu cvergle, napadaju boile. Formula opet radi. Dobio je tri cvergla od kojih niti jedan nema manje od pol kile. Ne sjećam se kada sam zadnji put takvo nešto vidio. Čudesa. Slikamo ih i stavljamo u čuvaricu s nakanom da završe na roštilju. Franjo odmah dodaje da je jedan njegov poznanik dobio tri pastata koja su zajedno bila teška tri kile i dvadeset. Franjo, ne pretjeruj. Prefilavam štapove i opet ostavljam nekoliko sistema. Ovdje su uvjeti još teži. Uži su prolazi. Rupe manje. Dan protječe bez znamenitosti. Šatore nismo ni podizali, samo cerada razapeta između grana drveća. I zvjezdano nebo nad nama. I moralni zakoni u nama.

 

Skoro desetka

 

Jutro počinje sa kavom i grizom na Meškovom lijevom štapu. Kasni. Granje. Trga sve i ponovno slaže sistem. Ubrzo još jedan griz, na srednji štap. Pravovremena kontra i uspješno provlačenje šarana između dva grma. Ovaj izgleda doista velik. Svi ga bodrimo, jer svi smo upoznati sa željom da ulovi desetku. Ulazim s pometačem u vodu, dok ga Meško polako savladava. I evo, unutra je. Nosim ga na obalu i stavljam na vlažnu podlošku. Vaga pokazuje devet kila i šezdeset deka. A šta da radimo nego da se smijemo. Ah, tih nedostižnih deset kila. Još veći smijeh nastaje kad pri sljedećem grizu vadi veliku babušku. – Mora da si nešto gadno zgriješio, Meško, pa sad plaćaš. Znaš da Onaj gore sve vidi i sve zna. – kroz smijeh primjećujem. – Griješio sam, priznajem, nisam bio cvijeće. Iskupit ću se, ima vremena. – vadi se Meško. Ali vremena baš i nema. Prekosutra se vraćamo. Nije normalno kako vrijeme leti u ovoj ljepoti. Jedini problem je nabavka i skladištenje namirnica. Za ručak predviđen gulaš otpada, jer meso u frižideru ima čudnu boju i miris. Cvergli u čuvarici su od ozljeda uginuli i napuhnuli se. Od preostalog povrća, slanine i vakuumiranih kobasica Meško kuha nešto kao gulaš. Između grizova. Jer opako ga je krenulo. Između promašaja padaju redom šarani od četiri i pol, pet i sedam kila. A znam da bi ih sve zamijenio za samo jednog koji ima deset kila i jedan gram. Poslije šarana dobiva na boilu i veliku crvenperku. Nisam mogao odoliti da ne slikam to zamaranje. Na mojim štapovima ni griza. Kad sam već pomislio da mi predvezi vise negdje na granama, signalizator se oglasi.

 

Vjeruj u ljubav

 

Zatežem i vadim dosad najmanjeg ulovljenog šarana, nema ni kilu i pol. Franjo i Tiho imaju dva nerealizirana griza. Posjećuju nas dečki koji love na poziciji lijevo od nas, udaljenoj stotinjak metara. Kažu da su dobili jutros tri šarana između šesnaest i osamnaest kila. Nisu ih vagali, jer nemaju vagu. Spremljeni su u karp sakove. Da Franjo i Meško nisu otišli sa vagom, provjerili to i potvrdili da je ukupna težina preko pedeset kila, naravno da bih mislio da lažu. Za vrijeme njihove odsutnosti mali Tiho na Franjin štap kontrira i zove me. Spuštam vrhove preostalih štapova u vodu, da ne smetaju pri zamaranju, i uzimam podmetač. Majstorski odrađen dril i krasan šaran od jedanaest  i sedamdeset. Samo tako! – Vjeruješ li ti u ljubav, Žagi? – pita me kasnije Tiho, u uobičajenom večernjem razgovoru uz vatru. – Naravno. Kako ne bi vjerovao u ljubav? A ti? – pitam. – Ja vjerujem samo u ribolov! – kaže Limač. Nevjerojatno. Ima samo devetnaest godina. Mene su u tom periodu, moram priznati, više zanimale druge stvari. S dolaskom sumraka sad već obavezno postavljamo sisteme za smuđa. Opet dobivamo jednog standardnog od dvije kile. I opet jedan ulazi u granje i trganje je neizbježno. Drugi dan je nažalost isplivao mrtav i napuhnut.

 

Posljednje jutro

 

Drugi dan, naš posljednji dan, i grizovi se opet prorijedili. Sve se odvija u ciklusima. Čudnovata je i prekrasna ta priroda. Ujutro Meško dobiva amura od devet i pol. Sad već postaje jasno da preko deset zaista neće uloviti. Potezom očajnika odlazi tridesetak metara dalje i otvara novo mjesto. Roni. Ispituje. Hrani. Ali ništa. Još poneki cvergl, poneka babuška. I dva neka sumnjiva griza. Poslijepodne stiže Dario sa djevojkom. Namjeravaju nekoliko dana ostati loviti na našem mjestu kad mi odemo. Možda Meškovo novo mjesto proradi. Možda padne i desetka. Ali bez Meška. Pridružuje nam se i Picko, legendarni trener šaranaškog tima iz Đakova. Predvečer svi vadimo šaranske štapove i zabacujemo postave za smuđa. Kao, mogli bi uloviti i nešto fino za ponijeti doma. Desetak starleta svijetli na staklenoj površini Borovika. A nebo se zatvara, nema zvijezda. Starlete nitko više ni ne gleda. Teče posljednja večer, opet teku stihovi, vino, smijeh… I jutro sa zavjesom od kiše. Na brzinu se spremamo i kupimo stvari, jer znamo da se po blatu nećemo moći izvući. A kiša lije. Vani su padali pijanci umjesto snijega… kaže jedna pjesma koju sam često govorio dečkima tih večeri. Ali ne. Padali su šarani, amuri, smuđevi… Padali su i prolazili najljepši dani ovoga ljeta.