Dan velikih deverika

Jednom davno na ovaj dan Gašpar, Melkior i Baltazar pošli su vidjeti tek rođenog malog Krista. Meško i ja krenuli smo na vodu vidjeti javlja li se negdje riba. Kako izvješća sa Kupe baš i nisu bila sjajna, a i trebali smo se zbog kojekakvih obaveza vratiti kući prije mraka, Sava je bila ta. Znajući da nisam oduševljen sa odabirom vode, da me odobrovolji Meško mi večer prije uz pivu priča o velikim savskim deverikama. I o mjestu koje pri ovakvom vodostaju u ovo doba godine jednostavno mora rezultirati njima. Mene dopada zadatak da se pobrinem za prihranu, a Meško se obavezuje da će dobaviti prijeko potrebne gliste.

U potrazi za prihranom

Kako ribički dućani više ne rade, valjalo se je snaći. Nešto manje od pola kile crva ostalo mi je u frižideru od prošlog ribolova. A prihrana? Dobro rade Van Den Eynde Gold-Pro Bream, Sensas 3000 Bremes, Mosella Select Brassen…E, ali ja doma nemam ništa od toga. Imam kilu Mondialovog Sprinta i otprilike isto toliko Bio-Mixa. A u zamrzivaču pronalazim i nekoliko vrećica sa ostacima hrane iz nekih bivših ribolova. Vadim ih van i ostavljam do jutra da se odmrznu. U pola sedam telefonom budim Meška i njuškam po spomenutim vrećicama. Ima tu svega, a ponajviše šaranske hrane. Sve zajedno ih miješam i dodajem one dvije kile Mondiala. Pa opet miješam. Pa malo navlažim, pa miješam. Taman puna kanta. Bit će to ubitačna smjesa. Meško je već pred ulazom u moju zgradu i čeka me sa osam debelih glista koje je uspio nakopati u vrtu. Divota! Što čovjek da više traži od života? Poslije prve jutarnje kave i rakije jurimo prema izlazu iz grada. Odredište je, dakako, Sava ispod Zagreba. A izrovani šumski drum kojim napredujemo prema rijeci pun je zaleđenih rupčaga koje ne ulijevaju povjerenje. Sad bi se i dalo nekako proći, ali kad se sunce malo digne moglo bi biti svega. Ostavljamo auto i bez pribora krećemo u izvidnicu.

Zauzeto mjesto

Kad napokon stigosmo na mjesto – iznenađenje. Neugodno. Dva mlađahna momka već su tamo i love. Jedan bolognesom, drugi na grunt. A mjesto predivno! Omanji zaljev na čijem se početku malo pomaknut prema riječnom toku nalazi otočić.  – Hoće kaj? – postavljam ono glupo klasično pitanje. –  Danas ništ'. Imamo samo neke tanke gliste. – veli jedan. Gledam i nekako si mislim da to možda i nije zbog tankih glista. Ne znam zašto ne love iza otoka nego u prolazu ravno ispred sebe. – A je l' bi vama smetalo da mi stanemo tu malo niže od vas? – pita Meško. – Dat' ćemo vam koju deblju glistu. –  Tek što su se dečki složili da na vodi ima dovoljno mjesta za sve ljude dobre volje, krenuli smo po stvari. – Možeš mislit kak' ću im dati jednu od osam glista. – komentira Meško. Od pribora uzimamo samo najnužnije, ali i to je previše. Proklinjem što sam radio punu kantu hrane. Dobro zagrijani i oznojeni vraćamo se na vodu i baziramo se petnaestak metara nizvodno od dečki, iza jednog ovećeg grma. Ali sve je pod kontrolom. Sa ovog mjesta taman fino možemo zabaciti na sam rub struje sa vanjske strane otoka, a da nikome ne smetamo. A dečki neki stvarno fini! Čak je onaj koji je lovio na grunt izvukao štap i promatra prijatelja kako lovi. Gliste nitko više ne spominje. Riba se nigdje ne javlja, ali možda nije ni vrijeme. Ipak je danas Bogojavljanje, a ne Ribojavljanje. Na sedammetarski bolognes koji je možda malo i prenježan za Savu stavljam staru GTM-ku sa namotanim Sufix Xcelon najlonom 0,16 mm. Plovak nosivosti šest grama otežavam samo jednom torpilom, a predez mi je Trabucco T-Force 0,12 mm. Isprva radim predugačak predvez koji kasnije, moram priznati po Meškovom naputku, skraćujem na samo dvadesetak centimetara. Udica je za glistu provjereno dobra Gamakatsu 2210B broj 12.

Prvi griz

Zabacujem na rub štroma i povlačim plovak polako prema sebi tako da ga povratna struja malo vrati nazad. Poslije nekoliko zabačaja precizno izmjerim dubinu i pronađem mjesto na kojem se plovak zaustavi. Torpila nalegne na šljunčano dno, a plovak se blago ukosi. To bi bilo to. Dubina je nešto ispod dva metra. Udica sa glistom miruje na dnu – uvjet za veliku deveriku. Ispočetka, kao i uvijek, ne hranimo. Da vidimo događa li se išta bez prihrane. Meško pokušava loviti feederom. Zabacuje malo nizvodnije od mog plovka. Sve je mirno. Dečkima desno od nas je dosta ribolova za danas, pakiraju stvari i odlaze. Ne znam kako se nismo sjetili pitati ih da nam ostave one tanke gliste. Vrijeme je da nahranimo. Dodajem crve u magični mix, formiram velike kugle, a Meško ih rukom precizno plasira na mjesto na kojem lovimo. Hranimo obilno. Kroz neko vrijeme vrh njegovog feedera, koji stalno pomalo podrhtava od strujanja vode, odjednom se naglo savije. Kontra! Ništa. A bio je griz. 100% griz. Moj plovak miruje. Meško zabacuje ponovno i uskoro se opet ponavlja ista priča. Griz, kontra, ništa. Tek poneka psovka. Tad se moj plovak malo podigne i nakrivi. Zategnem i – gore je. Odmah krene nizvodno i prema riječnom toku. Zadržavam je u mirnijem dijelu i puštam da malo odradi. Polako je privlačim, ali treba proći još ovu struju na izlazu iz uvale. Dobivam je sasvim blizu, na površinu. Krasna deverika. Lijevom rukom uzimam podmetač i privlačim ju, ali bolognes se naglo izravna. Ode. Predvez je čitav, udica je gore. Otkvačila se, ili sam joj poderao usne. – Nisi ju dosta zamorio. Još je imala snage, trznula je glavom i rasjekla čube. – kaže Meško.

O njima sam ti pričao

Bit će da je tako. Meško odustaje od feedera, slaže bolognes i pridružuje mi se. Uskoro i on ima griz. Zateže i sve odradi kao i ja, ali je stvarno malo duže zamara u onom tišu iza otoka. Kad se posve izmorena okrenula na bok, prihvaća je podmetačem i izvlači. Samo se smješka, ali osmjeh govori: Vidiš, tako se to radi! Slikam ga sa lijepom velikom savskom deverikom. – O njima sam ti sinoć pričao – kaže  razdragani Meško, kao da govori o ženama. Stavlja novu glistu, zabacuje, dovodi plovak na željeno mjesto i za desetak minuta opet ima griz. Ovaj put plovak samo malo zatitra i dopola potone antena. Meško još jednom ponovi već viđeno i još jedna  deverika sličnih dimenzija je u podmetaču. Ali prevelika samouvjerenost, baš kao i nesigurnost, uvijek se plaća. Treći griz i treća deverika otpada mu pred podmetačem, otprilike kao i ona moja. Ali – avaj, meni otpada još jedna. Kad sam se već ozbiljno počeo brinuti za svoj ugled dobivam još jedan griz i napokon ribu u podmetač. Sve su iste, takvo je jato. Meško zabacuje na rub struje i prije nego je uspio privući plovak prema sebi dobiva griz. Plovak samo naglo potone, a riba odmah krene niz struju. Meško ju vještim manevrom zaustavi, a rola zacvili.

To je plotica

Da nije deverika znali smo odmah. Plotica! Poslije lijepe borbe u podmetaču se zakoprca plotica kakvu se ne sjećam da sam ikad vidi na Kupi. Važem ju jer me živo zanima težina. 1,75 kg. Nikako da zavolim tu Savu, ali da obiluje krupnom ribom mora joj se priznati. Neko vrijeme ne događa se ništa. Još jednom dobro nahranimo. Sa debelim glistama smo tanki. Odnosno, ostale su još dvije. Na te dvije Meško dobiva još dva griza i dvije lijepe velike deverike, a ja dobivam još jednu na crve koje sam stavio u pomanjkanju glista. Ali već je pola tri, vrijeme je za poći kući. Znojni i blatni probijamo se do auta koji se sad čini udaljeniji nego jutros. – Čuj, danas je vodostaj Save ujutro bio oko – 170. Kako je tu kad je malo viša ili niža? – pitam. – Gle, ovo sad ti je taman, plus – minus možda dvadeset centimetara. Ovo definitivno nije mjesto za ispod minus dvjesto – odgovara stari majstor. –  Veliš, nije mjesto za ispod minus dvjesto. Ideš, Meško! Pa ti ćeš družeći se sa mnom postati i pjesnik – kažem. Smijemo se. I baš nam je dobro.