E moji štupseri, e moje plojke

To što volim loviti gotovo sve vrste riba gotovo svim dobro znanim i manje znanim sportskim tehnikama, smatrao sam oduvijek svojevrsnom katastrofom. Ali i povlasticom. Gledano prije svega financijski, a potom i vremenski – čista katastrofa. Potrebno je previše štapova raznih duljina, akcija i namjena; pa rola – manjih, većih, bržih, sporijih; onda kojekakvog popratnog pribora…Stalno nešto novo izmišljaju, pojavljuju se sve kvalitetniji materijali, tehnologija izrade svakodnevno napreduje…

Svatko je za nešto rođen

Teško čovjek svemu tome može odoljeti. A sve što je dobro skupo je do bola. Drugo: vrijeme! Često bih najradije bio na nekoliko različitih voda i lovio različite vrste riba ( sa različitim priborom, naravno ). No, ne ide to! A onda opet: ima li išta ljepše od promjena? Znamo da «samo mijena stalna jest». Ne mislim, dakako, da sam usamljen u ovim svojim «problemima». Čak mislim da ima podosta ribiča koji vole sve tehnike ribolova i slično razmišljaju kao ja. Čemu onda ovakav uvod? Uvjeren sam da svatko od nas kad bi morao, recimo pod prisilom, odabrati samo jedan oblik ribolova ipak dobro zna što bi to bilo. Postoji nešto unutarnje, nešto s čim smo rođeni, za što smo predodređeni. Odavno sam shvatio: ja nisam šaranaš, nisam špiner, nisam mušičar…Ja sam, jednostavno – štupseraš! Dakle onaj koji više od svega ostalog voli ribolov bijele ribe plovkom na tekućim vodama. U davna vremena štangom, odnosno direktašem, a danas uglavnom bolognesom. I onda, poslije toplih ljetnih noći provedenih kraj vode čekajući šarane, poslije svih krasnih ribolova feederom ili matcherom,  pa i poslije ljetnih plovkarenja na travu ili pšenicu, jedva sam dočekao vrijeme da se vratim iskonu. Bolognese, kanta sa prihranom, crvi…Napokon je opet moguće doći na rijeku, prihraniti, staviti crve na udicu, zabaciti i očekivati griz bez straha da će crve u sekundi maznuti jedna od vazda gladnih uklija. A na koju rijeku? Na Kupu, naravno! Na Kupu! Volim nove vode, ali uvijek se vraćam rijekama s kojih sam potekao. I da bi sve bilo zaokruženo, baš kako priliči sjetnim jesenskim danima, telefonom zovem Nevena. Sve rjeđe smo zajedno u ribolovu, odvukle su ga neke špinerske vode, ali prije dvadesetak godina ( zar toliko? ) bili smo dio iste priče. U posljednji čas javlja se i Galib, moj dragi šogor, sa pitanjem: - Je l se ide kam?

Ide se, ide..

Galib nije dugo u ribolovu, ali gledam ga kako sve više tone i nekako mi je drago. Ja sam odgovoran za to, ja sam ga prvi put poveo na vodu.  Kažem mu da pripremi bolognes ( novi bolognes! ) i da se ujutro u pet stvori kod mene. A jutro – san! Mirno. Vedro. Pokupimo Nevena i pravac Mahično. Pri vodostaju Kupe kod Karlovca oko + 50, kakav je upravo sad, ima jedno mjesto na kojem jednostavno mora biti riba u ovo doba godine. Uz obaveznu kavu «Kod mosta» čekamo da nebo još malo poblijedi i u samo svitanje smo na željenoj poziciji. Na čitavom potezu nigdje nikog. Nema živog ribiča na Kupi. Valjda se još bave onim svojim šaranima na šljunčarama. Promatram vodu i zadovoljan sam, «štom» je baš onakav kakav treba biti. Ali zabrinjavajuće je što se nigdje ne vidi nazočnost ribe. Ovdje se uvijek, ali baš uvijek ako je bila tu, riba javljala povremenim iskakanje iz vode. Sad ništa. Slažem bolognes: plovak u obliku mrkve nosivosti 4 grama, torpila 2,5 grama i ostatak sitne olovne kuglice propisno razmaknute, predvez 0,10 mm dugačak pedesetak centimetara, udica broj 16. Klasika da ne može veća biti. Ali riba se ne javlja. I premda dubinu znam napamet, premda ovdje poznam svaki kamen, uvijek nanovo sve ispitujem i ispipavam, ne bih li se uvjerio da ne griješim. Zatim sa dva crva na udici pokušavam neko vrijeme loviti bez prihranjivanja. Isto čine i dečki. Lovimo tako jedno pola sata bez griza, a onda se bacam na pripremanje prihrane. I tu se pomalo, bar za ovaj put,  vraćam korijenima. Baza mi je stari razmočeni kruh pomiješan sa sitno mljevenim šrotom. U to dodajem samo vrećicu neke teške kupovne hrane, tek da malo zamiriši, i podosta crva. Toliko koliko je potrebno da mi se kugle u zraku ne rasipaju. Kako nema u blizini niti jednog ribiča i ova jeftina smjesa trebala bi raditi. Naravno, ukoliko ima riba.

Oživjela voda

Kad je posljednja od desetak kugli koje sam odredio za prvo prihranjivanje pala u vodu, bacila se prva plotica. Još jedna, pa još jedna. Ubrzo je čitavo jato živahnim iskakanjem pokazivalo svoju prisutnost. Nije za povjerovat. Prije nekoliko minuta mrtva voda, a sad - kaos. I već pri prvom prolazu hranjenom stazom plovak mi zastane i blago se nagne. Zategnem i manja plotica odmah mi se javi s druge strane najlona. O Gospode, kako je to lijep osjećaj. Kontrira i Neven. Vadi ploticu od 35 – 40 deka. Galib vadi samo isisane crve. – Kako da znam da je bio griz kad mi plovak uopće nije potonuo? – pita Galib? – Moraš zategnuti, Galibe! – kažem mu. – Na svako imalo sumnjivo ponašanje plovka-kontra!  Inače nikad nećeš saznati je l bio griz. – Ubrzo svi lijepo lovimo. Svaki ili svaki drugi prolaz plovka je griz. Poneki nježan, tek blago naznačen, poneki onako pravi, muški. Primaju svakako. Došli su i štupseri. I poneka mrena. I gdjekoja babuška. Pa šnajder. Ima svega. Nisu to velike ribe, ali mene naprosto vesele. Uz uredno dohranjivanje sa po par kugli do otprilike jedanaest sati lijepo smo se nalovili. Poslije toga više ni griza. Odjednom je sve stalo i pojavila se ona slika od jutros: nigdje ribe. Još dva - tri sata pokušavamo loviti, ali bezuspješno. Potom odlazimo do Nevenovog čamca i krećemo uzvodno od mosta malo pošpinati. Ne znam treba li uopće reći da nismo ulovili ništa. Nevoljko zabacujem varalicu i razmišljam o krasnom prijepodnevnom ribolovu. E moji štupseri, e moje plojke, da samo znate koliko ste mi drage!