Sve je na dnu
Svake godine u svibnju obavezno posjetim jedno mjesto na Kupi nizvodno od Ozlja. Taj ritual traje već petnaestak godina. I nikad, ali baš nikad nisam se vratio sa ribolova bez više nego dobrih rezultata. U to vrijeme riba je uvijek bila tu. Vjerojatno svatko od vas zna takva mjesta, ali posebnost ovoga su mnogobrojne riblje vrste koje se mogu loviti istovremeno. I nikad ne znaš što će primiti. Osim uklije, na svu sreću. Nema ih čak ni usred ljeta. Najljepše je loviti bolognesom, sasvim solidno se može loviti dužim direktašem, ali najveće ribe dobivao sam feederom. Jer štupser, mrena, deverika…Sve je na dnu.
Za početak - bolognes
Zato sam i savjetovao Miši i Freletu, dečkima sa kojima sam dogovorio ribolov, da osim bolognesa obavezno ponesu i feedere. I to se pokazalo pametnim potezom. Zaobišli smo čak i kavu i sa prvim znacima svitanja već smo na vodi. Radi doživljaja ovakvog mira i ljepote isplatilo bi se i ne spavati. A specifično mjesto zahtijeva specifičnu prihranu. Miješam nasuho Mosella Barbe Spezial, Mondial Orange Power Brasem i Van Den Eynde World Champion ( Roach, Chub, Perch ). Naizgled čudna kombinacija, ali vjerujte da je učinkovita. Navlažim, promiješam i ostavim da odradi dok polako slažemo bolognese. Promatrajući vodu vidim da je prekrivena pahuljama, ali ne snježnim već od procvalih topola. To može biti poprilično nezgodno pri ribolovu bolognesom. Lijepe se za najlon i skupljaju na vršnoj vodilici pa stvaraju probleme prilikom zabacivanja. Još gore je ako prođu kroz vodilice, jer se tad doslovno ponašaju poput stopera. Ali treba probati loviti. Možda nije sve tako crno. U hranu dodajem crve i kuhanu pšenicu, oblikujem kugle veličine mandarine i hranim sa desetak komada. Mjerim dubinu, zabacujem i odmah dobivam omanju ploticu. Frele dobiva žutooku, a Mišo, koji i nije baš često u ribolovu, još uvijek se muči sa slaganjem sistema. Jato plotica je ušlo u hranu i svakih nekoliko prolaza imamo ribu. Nisu velike ali primaju uredno. Pridružuje nam se i Mišo. Dobivam i jednu mrenu od pola kile, a Frele jednu lijepu deveriku. Mišo dobiva šnajdera nešto težeg od moje mrene.
Vrijeme je za feeder
No ubrzo se javljaju poteškoće pri zabacivanju. Neprestano moramo čistiti najlon i vodilice od smeća, jer je nemoguće dobaciti do hranjenog mjesta. Ribolov se iz prvotnog užitka pretvara u pravo mućenje. Živci su nam sve tanji, a sunce je sve jače. U deset sati već je toliko vruće da odlazimo u hlad nešto prigristi, odmoriti se i razmotriti situaciju. Krasno je loviti bolognesom, ali ne u ovakvim uvjetima. I naravno da sad na red dolaze feederi. Ja radim sistem sa trostrukom omčom, stavljam predvez 0,14mm, udicu Gamakatsu 2210B br.12 i četvrtastu kaveznu hranilicu. Premda strujanje vode nije prejako mislim da će se ipak manje kotrljati po dnu od onih običnih kakve su stavili dečki. Frele i Mišo predveze rade od tanke upredenice i vežu nešto veće udice. Jedan lovi na glistu, drugi na šećerac, a ja ostajem pri crvima. Samo ih sad zbog veličine udice stavljam pet – šest. U hranu dodajemo i šećerac, još jednom pobacamo desetak kugli na već hranjena mjesta i zavalimo se u stolce ispod suncobrana. To je još jedna od pogodnosti ribolova feederima po ovako opakoj vrućini. Ubrzo vrh mog feedera počne lagano podrhtavati, malo jače se savije i najlon krene nizvodno. Trebalo je samo uzeti štap i izvaditi ribu. Poveća plotica izgleda da se sama zategnula. Napunim hranilicu, zabacim i za nekoliko minuta imam pravi griz. Kontriram i poslije kraće borbe vadim lijepog štupsera. Sljedeća je bila jedna osrednja plotica, pa manja mrena, a onda mi se učini da imam dobru ribu. Kako se dugo držala dna znao sam da je mrena. Neshvatljivo koliko je ta riba jaka. I kako dobro koristi sve prednosti građe svog tijela. Kad sam je dobio u podmetač i shvatio da ima tek oko kilograma bio sam pomalo razočaran. Mislio sam da je veća.
Red mrena, red deverika
A Frele napokon na glistu dobiva griz i lijepu deveriku. To je ono što me oduševljava kod ovog mjesta. I mrena i deverika ribe su dna, ali rijetko se mogu naći na istom teritoriju. Mrena se drži riječne struje, a deverika više voli mirnije dijelove toka. Ali ovdje su zajedno i uredno ih možete loviti na isti mamac. Malo jednu, malo drugu. Mišo je u međuvremenu, razočaran što nema griza, otišao po pivu, a ja na njegov štap zatežem deveriku težu od kilograma. Na šećerac. To je to o čemu pričam. Red mrena, red deverika. Kažem Freletu da ode u vodu i napravi nekoliko lijepih fotki iz tog kuta. Frele slika i po završenom poslu dodaje mi fotić, a ja na svom štapu opet imam griz. I imam ribu, ali sad stvarno veliku ribu. Ona klasična priča: mislio sam da je kamen dok se kamen nije počeo kretati nizvodno. Naravno, uz samo dno. Premda ovim feederom uredno vadim i poveće šarane nisam je mogao zaustaviti.
Sirova snaga
Otpustim malo kočnicu i pričekam da se mrena sama zaustavi. Jer mrena je, nema što drugo biti. Privučem je nekoliko metara, a onda opet bijeg. Bojao sam se samo da mi se predvez od najlona 0,14 ne prereže negdje na kamenu. Kad sam je napokon uspio odlijepiti od dna znao sam da je moja. Ali još to ne ide olako. Puna je snage. Stiže i Mišo s pivama i Freletu koji je još u vodi dodaje podmetač. Još nekoliko kraćih bjegova pred obalom i uvodim je iznemoglu u podmetač koji je Frele koso položio u vodu. Na obali je odmah važem: malo ispod 2,5 kg. Krasna riba. Jača je od svakog duplo težeg šarana. Još neko vrijeme lovimo manje mrene, plotice i pokoju deveriku, ali ja sam svoju ribu već ulovio. I ostajem pri tvrdnji: sve velike ribe, sve ono što ribolov čini nepredvidivim i nadasve zanimljivim – sve je na dnu.