Trava, vizija i plotice

Da bi ljeti krenuli u ribolov točno u podne, kad sunce je u zenitu, a temperatura osjetno prelazi 30 stupnjeva Celzijusovih, morate biti, najblaže rečeno, malo pomaknuti. Ili morate imati viziju…A Meško i ja smo ljudi s vizijom. Dobro znamo što nas čeka na vodi, kakvi su uvjeti ribolova, a znamo i krasno mjesto na Kupi na kojem se do mraka možemo fino naloviti plotica i podusta. 

Prvo po travu…

Kako je za ljetnih vrućina bijelu ribu gotovo nemoguće loviti na crve zbog obilja uklija i ine sitne ribe, crve i prihranu ni ne uzimamo. Što nam ostaje? Pšenica, šećerac i trava! Nikad ne znaš na što riba trenutno prima. Pšenicu sam jučer namočio, jutros skuhao, dvije konzerve šećerca su u torbi, a travu ćemo «nabrati» na licu mjesta. Čim smo prešli most, jer uvijek treba prijeći neki most, ukazali su se predivni tereni koje nismo vidjeli točno godinu dana. Ovo su, naime, tipična ljetna mjesta. Parsto metara dugačak potez na kojem je pri ovakvom vodostaju voda nešto iznad koljena, kamenito dno, a sve puno slapića, preljeva, virova… Relativno jak «štrom», a samim time i dosta za život tako neophodnog kisika. Riba jednostavno mora biti tu! Kraj mosta trojica iz vode direktašima love na pšenicu. Kratko ih promatramo i krećemo uzvodno. Zanima nas dio na kojem se nasred Kupe nalazi desetak metara širok kanal sa nešto većom dubinom. U vodi ni oko vode, začudo, nigdje nikog. Iz auta polako vadimo pribor, ispijamo pivu koja se na suncu prebrzo grije, uživamo u pogledu na lijepu široku rijeku i dogovaramo se da prvo probamo loviti na travu. Zrnjevlje je rezervna opcija. Ni sam ne znam zašto sam ponio samo sedammetarski bolognes kad je iz vode lakše i ugodnije loviti kraćim štapom. Lukavi Meško, naravno, vadi Daiwin match. Na GTM-kama nam je namotan standardni 0,16, plovci su bačvice od četiri grama, a pedesetak centimetara dugi predvezi promjera 0,12 mm. Nerado u bistroj vodi lovim tako debelim predvezom, ali ovo je radi očuvanja živaca. U vodu ne uzimamo podmetač, ribu prihvaćamo rukom pa tanji predvezi pri prihvatu često pucaju. A kako udice uvijek vežem na licu mjesta to zna biti iritantno. 

U vodu samo najnužnije

Sa sobom uzimamo samo najnužnije: štap i prsluk u kojem su rezervni plovci, torpile, udice…Za svaki slučaj u torbicu oko pasa stavljamo i po šaku pšenice. I dok polako kroz vodu napredujemo prema slapu ispod kojeg uvijek ima trave svako malo na kamenju ispred sebe ugledamo bljeskanje. Bijeli bokovi bijelih riba. Tu su! Zelenu algu ili travu, kako je češće zovu naši ribiči, biramo što svjetliju i što dužu. Ako je prekratka ne može se dobro oplesti oko udice pa lako spada, a riba provjereno radije uzima svježu svjetlu travu od stare tamne. Udice su Owner br.12, sa ušicom. Vežem ih nekoliko milimetara ispod ušice, kroz omču između čvora i ušice provedem 8-10 cm dugačak snop trave, stegnem, a zatim je 2-3 puta opletem oko vrata udice kao djevojčica koja plete kečke. Ostatak trave puštam da slobodno visi. Dobre su i udice koje na vratu imaju oprugu oko koje se trava jednostavno omota, ali mogu poslužiti i one najobičnije sa pločicom. Važno je da udica ima malo dulji vrat i da joj vrh nije savinut prema unutra. Najbolji primjer je stara dobra Gamakatsu 1050N.

Prelijepo da bi potrajalo

Dolazimo do kanala u kojem je dubina gotovo tri metra, stanemo uz sam njegov rub, dubinu plovkom podesimo negdje na dva metra i ispod ruke spuštamo sisteme u vodu koja ih slobodno nosi. Tu i tamo malo prištopamo. Plotica će travu rado primiti u svim slojevima vode, dok štupsera treba tražiti pri samom dnu, na kamenju. Tridesetak metara plovak mi mirno putuje, a onda naglo nestane. Kontra. Zadjev. I Meško zateže. I on u ništa. Dolje očito kanal postaje plići. U drugom prolazu Meškov plovak potone već nakon nekoliko metara. Kontra, savijena Daiwa i predivno podrhtavanje tankog vrha. Poželim slikati taj prizor, ali shvaćam da sam fotoaparat ostavio u autu. Plotica se žestoko bori. Znamo da je plotica, ne može ništa drugo biti. Uskoro ju dobiva u ruku, skida s udice, zaljubljeno gleda i procjenjuje na tridesetak centimetara. Pušta ju. Dobro je, trava radi. Kažem da ću otići po fotoaparat čim ulovim prvu ribu. Meško dobiva još jednu ploticu, a onda se i ja upisujem. Lijepe su i pune snage. Pažljivo odlažem Energhiju na obližnji kamen, probijam se do obale i vraćam sa aparatom. U pravo vrijeme, jer Meškov štap je opet savijen. Fotografiram iz raznih kutova i vraćam se bolognesu. Svaka dva – tri prolaza imamo griz. Primaju na gotovo istom mjestu, petnaestak metara nizvodno. Kao da smo pothranili. Ne sjećam se kad je riba ovako dobro grizla na travu. Uživamo, baš uživamo u ribolovu… Ali prelijepo je bilo da bi potrajalo.

Trbušasti čovječuljak

Odnekud se odjednom u vodi pojavi neki trbušasti ćelavi čovječuljak i krene točno prema mjestu gdje nam plotice primaju. I stane odmah tu uz rub, isuče kratki teleskopski štapić, zabaci pred sebe i pušta…Mi više ni griza, a njemu krenulo. Ali dobiva grizove nekoliko metara nizvodnije. Vadi plotice i trpa ih u mrežu obješenu o struku. Pokušavamo odgonetnuti na što lovi. Zeleno je, liči na travu, ali ne visi na udici kako to dolikuje travi već ima oblik čupave kuglice. Kao da je na udicu stavio mali grm. Ulovi čovjek tako 7-8 plotica, spremi svoj štapić i krene ka obali. A tamo ga, tek sad vidimo, čeka lijepa mlada žena. Ono, baš dobra. – Kud zna lovit ribu, još ima i dobar komad – komentira Meško. – Zar dosad nisi shvatio da to uvijek ide zajedno? – kažem. Smijemo se i napokon opet bez ometanja puštamo plovke cijelom stazom. Dobivamo još nekoliko lijepih plotica, naravno tamo nizvodno gdje ih je onaj zlikovac potjerao, ali grizovi su sve rjeđi. Na onom plićem dijelu, na kamenju, Meško dobiva i dva krasna štupsera. Ja mijenjam udicu, razbacam malo pšenice i pokušavam loviti na zrno. Ništa. Baš ništa. Nema više riba. Sve je stalo. I sunce je već nisko. Jedan divan dan na vodi priveo se kraju. Ali lagao bih kad bi rekao da nismo znali da će biti ovako. Imali smo viziju.