Priča sa Save
Kad se vodostaj Save kod Zagreba ljeti spusti ispod –250 treba poći noću na šarane, kaže stara poslovica. A ima jedno krasno mjesto gdje šarani grizu često, kažu činjenice. Vreli su dani, sparne večeri i tek nešto blaže noći. Pogled na ekran računala spojenog na Internet kaže: Sava – Zagreb – 254. A Sava, k tomu, blago raste. Jučer predvečer je pljuštalo. Znači, vrijeme je. Ali za taj pothvat potreban mi je čamac koji nemam. Zovem starog prijatelja Šarka. On raspolaže malim gumenim plovilom i sveprisutnim raspoloženjem. Za tri sata bit će kod mene. To će mi valjda biti dovoljno vremena da se pripremim.
Pripreme i pokret
Nisam previše razmišljao o šaranolovu ovih dana. Raspolažem sa tri kile «Riboval» hrane s aromom vanilije, četiri staklenke kukuruza CUKK, također vanilija, nešto šećerca i par vrećica prezli. To je uvijek bilo dovoljno. Predveze pravim od udica «Drennan» Continental Boile Hook br. 1, na koje vežem upredenicu «Kryston» Silkworm 25 lb duljine 30 cm, od koje odmah radim i dlaku čvorom «No Knot». Sistem antitangle, olova 80 grama, stoper na 40 cm od olova. Na «Shimano» Baitrunnerima najlon «Berkley» Trilene promjera 0,45mm. Ipak je to Sava. Ipak su to panjevi. Ipak su to Šarani. Oko pet je Šarko kod mene i kupujući usput hranu za nas i dvije butelje «T'ge za jug» krećemo prema južnom izlazu iz Zagreba. Jest da je nizvodno od grada puno govana, ali idemo loviti ribu a ne uživati u prirodi. Za to, vjerujte, postoje ljepša mjesta i čišće vode. Put prema otocima na koje smo se namjerili je grozan, stoga i dobar. Sve je zaraslo, što će reći da nitko tu nije skoro autom prolazio. Jedva se probijamo do mjesta sa kojeg se treba otisnuti čamcem, izlazimo s nestrpljenjem i promatramo vodu. Gospode, kako se sve promijenilo od prošle godine. Te vode uvijek nešto razvale, potkopaju… A vodostaj - granični slučaj. Da je nešto viši ne bi valjalo. Skidamo čamac s krova, trpamo sve što imamo i polako preko. Na otoku jedva pet kvadratnih metara na kojima se može noćiti. Sve drugo u granju ili pod vodom. I Sava nekako prebrzo teče. Nosi prazne flaše, granje i kojekakvo smeće. Nije valjda da još raste. Mjesta na kojem sam obično lovio nema, a sve skupa nekako i jadno izgleda. Sve osim neba na kojem se gomilaju moćni oblaci.
Što dalje od panjeva
Ali riba «rauba». To naročito zanima Šarka koji je došao špinati. Za njega drugi oblik ribolova ne postoji. Šarani se nigdje ne javljaju, ali tu su, u panjevima. Znam da su se pritajili i da me čekaju. Mene moje ribe uvijek čekaju. To je kao i sa ženama. Mora se čovjek zavaravati. Iluzija je moćna stvar. A iskustvo govori da treba loviti uz samu obalu, pod nogama. Kraj panjeva nema šanse. Probao sam prošle godine, dobio tri griza i sva tri su u sekundi bili unutra. Niti jednog nisam izvukao. Dok Šarko podiže šator i radi pripreme za noć, nalazim pogodno mjesto sasvim nizvodno. Daleko od panjeva i od pameti, ali jedino tu je mir i Sava ne nosi travu i ostalo smeće koje noću trga živce paleći signalizatore. Dubina je oko metar. U dosta ljepljivu hranu koju sam napravio kod kuće ubacujem šećerac i radim kugle. Mislim pothraniti samo jednom, predvečer, i eventualno poslije griza. Na pet metara od obale bacam petnaestak velikih tvrdih kugli u liniji od 3 – 4 metra. Oko njih rukom razbacujem dvije staklenke CUKK-a. Možda ovo ozbiljnim šaranašima izgleda smiješno, ali ovdje nikad nije podbacilo. Na dlake stavljam po četiri zrna kukuruza i ispod ruke pobacam štapove na hranjeno mjesto. Zategnem, upalim signalizatore i dan se polako ugasi. Ali bljeskaju nebeski blicevi. Sijeva. Mogla bi ovo biti zanimljiva noć. Šarko, koji je u međuvremenu špinao, vraća se s nevelikim somom. Tek toliko da mi ga pokaže. Pušta ga i komentira kako bi som noćas mogao raditi. Sjedimo zavaljeni u stolce, pijuckamo «T'gu» i pričamo nešto pametno. I tako sat, sat i pol. A onda moj krajnje lijevi signalizator proradi. Ali nekako čudno, kratko. Tri – četiri puta istrzano. I onda, kao, krene.
Vremena se mijenjaju
Zategnem i osjetim ribu. Ali nije šaran. Ili je patuljasti, a takve ovdje nisam vidio. Vadim deveriku. Veliku, ali deveriku. Progutala je četiri zrna kukuruza i šaransku udicu. Vanilija je zakon. Za deverike. Promijenim kukuruz i bacim ponovno bez puno buke. Neće valjda opet. Hoće. Kroz kratko vrijeme griz na srednji štap. Zategnem. Nije deverika, ali nije ni šaran. Klen oko dvije kile. Bože, kakvu sam ja to hranu spravio. Priziva sve osim šarana. Poslije toga mir. Ponoć već je prošla. Šarko malo pošpina pa se vrati. Od soma ništa. Tek jedan bolen oko dvice. A nebo bljeska. A voda raste. Štapić koji sam zabio uz rub vode kad smo došli dobrano se smanjio. Ne spava mi se. A i Sava mi se približava. Odjednom krajnje desni signalizator bez najave proradi. Žestoko. Brži sam od mungosa. Zatežem i osjetim ribu. Konačno ribu. Odmah krene u desno prema panjevima. Daleko su, ali instinkt strašno radi. Strah od smrti. Pritegnem kočnicu i zaustavim ga. Vrti se na mjestu. – Je l da vadim štapove? – pita Šarko. – Pusti. Nije velik. – kažem i polako privlačim šarana. Ako je šaran. Ni u što više nisam siguran. Ide bez problema. Kao omamljen. I eto ga u podmetaču od prve. Gladak kao ogledalo. Sedam kila i osamdeset, kako će vaga kasnije pokazati. Stavljam ga u mrežu da ga slikam kad se razdani, promijenim kukuruz, zabacim i pogledam na sat. Dva i pet. Nikad ovdje nisam dobio griz prije četiri. Ali, kao što rekoh, vremena se mijenjaju. Strah me dohranjivati s kuglama da ne bućkam. Razbacam samo još jednu staklenku CUKK-a. A voda raste. Moram pomicati stolac jer je u vodi. Zavaljujem se i smirujem. I san me polako hvata. Šarko odlazi spavati u šator. Neko vrijeme biti će sigurno mir. I bio bi mir da nije počela kiša. Povlačim se i ja u šator. Pljusak je trajao tek toliko da sve namoči. I u taj čas oglasi se srednji signalizator.
Iz stare garde
Više nisam mungos jer se moram iskobeljati iz šatora, ali zatežem utvrdo. Ovaj krene ravno na vodu. Čudak. Zaustavljam ga, okrenem, ali ne mogu ga pomaknuti. – Ili je velik, ili je strašno jak – velim Šarku koji trlja oči i tek razbuđen gleda što se događa. Šaran šeće lijevo – desno u «štromu». I tek nakon petnaestak minuta dobivam ga blizu obale. Tu tek nastane kaos. Prođe preko najlona od lijevog štapa, sve zapetlja i jedva ga nekako nakon nekoliko pokušaja dobivamo u podmetač. Ljuskaš. Ne izgleda puno veći od onog prvog, ali drugačije je građen. Sat pokazuje četiri i petnaest. Ovaj je iz stare garde koja prima u zoru. Valjda je zato tako jak. A vaga je kasnije pokazala devet kila i trideset. Pa ti sad znaj s kim imaš posla. Mislio sam da je bar duplo teži od onog prvog. Spremam ga u mrežu. Dan je. Rušimo šator jer voda polako ulazi u njega. Šarko kreće još malo špinati. Ja ostavljam još onaj preostali štap u vodi mada znam da je sa ribolovom gotovo. Slikamo ove lijepe ribe i puštamo ih. Polako se spremamo i veslamo preko. S boka nam ususret dolazi poluraspadnuta lešina svinje. U jednom trenutku vjetar do nas donese strašan smrad. Nikad neću moći shvatiti ljude koji love na Savi.