Paleta svih boja

Poslije uglavnom lošeg zimskog i proljetnog ribolova bijele ribe bolognesom, uz časne izuzetke, što drugo očekivati nego dobar ljetni ulov. Zvuči apsurdno, ali…sve je ovo teatar apsurda. Evo, i ljeto je stiglo prije ljeta. Šesti mjesec, dnevne temperature oko 35°C, rijeke niske kao nikad. Sve teže nalazim partnere za štupseraj. Rezultati bijedni, sunce prži, kederi napadaju…

Kupa niska i… mutna?!

Svi moji prijatelji dragi imaju nekog važnijeg posla. Čekaju šarana noću, špinaju ujutro ili predvečer, panulaju, love feederima i pickerima negdje u hladu. I sam im se ponekad pridružim, jer sve je to krasno, ali vraćam se plovkarenju. A nekako, ne da mi se još stajati na nekom slapu i loviti plotice na travu. Volim iznenađenja. Mogućnost otvaranja. Zategneš, a nikad ne znaš što se bi sve moglo biti s druge strane. Samo, po mogućnosti, da nije Sava. Prebirem po uspomenama i sjetim se jednog takvog mjesta na Kupi koje prošle godine nijednom nije podbacilo. Svjedoci da se dobro lovilo su Neven i Galib. Dakle, jedino njih mogu pridobiti za pratnju. No ni to nije jednostavno. Pričam o vodostaju koji je bio identičan, pokazujem slike prošlogodišnjih ulova, a oni samo mašu glavama. Ali dogovaramo se. Ipak! U samo svitanje prelazimo preko mosta i promatramo vodu. Kupa niska i mutna. Kako? Oko mosta tragovi radova, bager. Kopaju nešto. U prvi mah ne znam je li to dobro ili loše. Dobro je što voda nije bistra, a opet…riba ionako skapava bez kisika. Spuštamo se nizvodno do mjesta koje smo već unaprijed odabrali. Iako je tu i pri niskom vodostaju dubina pristojna, u normalnim uvjetima obično se primjećuje nazočnost riba. Sad ništa! Mutno li je, mutno. Kao da smo na Lonji ili Ilovi. Raspremamo se i komentiramo situaciju. Glumim oduševljenje prilikama na vodi, jer drugo mi ne preostaje. Pripremam prihranu. Nekoliko kila Mondiala, Special Rivier i Bio-Mix, kuhana konoplja, šećerac, crvi.  – Neka  se svega nađe – govorim  dečkima. – Ne znate vi čega sve dolje ima. No moje riječi ne padaju na plodno tlo. Ona dvojica samo nešto mrmljaju. Nevjernici obični.

Zatežem na sve, a dobivam – ništa!

– Sad  kad štupseri uđu – prijetim. – Štupseri? Kakvi štupseri? Ako misliš na poduste, podusti su na dopustu – kaže skeptični Neven. Bez namjere da ga riječima razuvjeravam hranim sa petnaestak kugli. Mislio sam da dubinu znam napamet, kao i svaki zadjev, ali krivo. Učas ostavljam par predveza na kamenju. Iz navike lovim sa 0,10, mada bi se pri ovoj neprozirnosti slobodno moglo loviti i sa 0,12. Zatežem na sve, dobivam ništa. Ali treba zatezati, rekao bi stari Slavek, štupseraška legenda. Neven lovi na pol vode, ne ostaje bez predveza, pa se prvi upisuje sa nevelikom ploticom. Ubrzo još jedna, malo veća. Evo i Galiba s ploticom. Ja sam se napokon sastao s dubinom, predvez mi se lagano vuče po dnu, točno znam gdje treba prištopati. I to, prirodno, rezultira grizom. Plovak se samo malo podigne. Krupatica. Još jedna, pa još desetak. Nikad ih toliko nisam u komadu ulovio na Kupi. Čitavo jato. Dečki i dalje love manje plotice. Onda mi plovak pojuri brže od struje. Kontriram i dobivam lijepu deveriku. Zatim opet poneka krupatica, poneka plotica, pa žutooka, manji klen, šnajder, pa opet deverika. Paleta svih boja. Glavno da nema kedera!

A onda mrena…

Pri jednoj kontri zadjev na mjestu gdje ne bi smio biti zadjev. Kad je zadjev, onako klasično, krenuo uzvodno, znao sam da je mrena. Otpuštam kočnicu. Predvez mi je tanak, vremena imam. Ali nikako je odlijepiti od dna. Ne sjećam se kad sam se s bolognesom toliko napatio. Kad sam je naposljetku dobio u podmetač, zaslužila je da je izvažem. Kila i pol. Za bolognes i 0,10 sasvim pristojno. U Galibu, kojem su već pomalo dojadile male plotice, to raspaljuje novi plam. U kanti miješa «Mosella» Barbe, prihranjuje sasvim nizvodno i uzima sebi najdraži alat – feeder. Pokušava loviti hranilicom, na crve, malo većom udicom i predvezom 0,14. Dugo ni griza. Savjetujem mu da u hranu doda šećerac i proba loviti na njega. Ubrzo dobiva griz, ali puca mu predvez. Opet moram suflirati. Sluša me, radi kratki predvez od upredenice 0,10 i dobiva mrenu od oko pola kile. Nije neko ludilo, al čovjeka veseli. Pogotovo što ih je počeo uredno dobivati. Ali sve su tu negdje. Nijedna ni blizu kile. Neven  i ja i dalje mašemo bolognesima. Tu i tamo prihranimo, lovimo od svega pomalo. Ali ne i štupsere.

… pa štupseri

Kad sam zategnuo prvog, znao sam da su moji ljubimci stigli. Poslije trećeg, Neven, koji je još uvijek uglavnom na ploticama, preslikava dubinu od mene. – Izgleda da su se podusti vratili s dopusta – ne mogu a da ne kažem. – Aha – veli rječiti Neven.

I stvarno, jato je tu. Obojica lovimo. Uglavnom štupsere. Nema više ni krupatica, ni deverika. Tek poneka plojka. Onda se meni opet dogodi onaj živi zadjev. Ali ovaj je nekako drugačiji, ne ide uzvodno. Samo tupo udara na mjestu. Ne mogu ga pomaknuti. Čini mi se da nije mrena. Što je onda? Som? Da, som! Odnosno, somić od kilu i dvadeset, kako će se poslije pokazati. Ali to nije ni toliko važno. Važna su iznenađenja. I samo iznenađenja.