Poslije visoke vode

 

U dobro staro doba, dok je još bilo obilje bijele ribe posvuda, zimski ribolov bolognesom bio je gola uživancija. Sad se sve više svodi na traganje za ribom i pomno čuvanje tajnih mjesta gdje je primijećena njena nazočnost. Ako poslije dobrog ribolova nekom i pokažete fotografije bogatog ulova, obavezno mu kažete krivu lokaciju. Ili jednostavno prešutite. Tako smo se i mi nalovili plotica na jednom mjestu na Kupi između Jurjevskog broda i Mahičnog. A možda i nije bilo tu. Zaboravio sam. Kako sam u posljednje vrijeme više prakticirao druge oblike ribolova Meškov poziv na plovkarenje svesrdno sam prihvatio.

Obećavajući vodostaj

Poslije konstatacije da u ormaru gdje mi stoji hrana za primamljivanje nemam ništa što bi mi sutra moglo koristiti krećem put mjesta gdje toga uvijek ima. Kod Benkovića kupujem kilu crva i nekoliko vrećica Mondiala. Na vodi ću odlučiti što i kako zamiješati. Kod kuće dobro namočim stari kruh, protjeram ga kroz sito i pomiješam sa pofurenim šrotom. Trećina kante od sedamnaest litara bit će dovoljno. Nije da ne bih više volio loviti sa čistom hranom, ali ovo je štedna varijanta. Još samo pogled na monitor računala radi provjere vodostaja i na počinak. Gledam i vidim – ima u svemu ovom jedna dobra stvar. Vodostaj je dosta dugo bio nizak (Kupa Karlovac oko – 30) i voda bistra, a onda je dva dana padalo. Kupa je skočila na +320, zamutila se, pa se polako spustila i sad stoji na +80. Čini se zgodno.

Na pravom mjestu

Ujutro poslije uobičajene kave dolazimo do mosta u Mahičnom. Obje obale već su načičkane ribičima, a voda taman kakva treba biti. Možda malo jača, ali blago zamućena. Gešpric, kako se to lijepo kaže. Tu i tamo se izbaci pokoja manja plotica, ali nitko baš ne lovi. Vidjeli smo što smo htjeli, idemo dalje. Poslije dva – tri sata izviđačkog posla skrasimo se na tom krasnom mjestu s početka priče koje je pri ovakvom vodostaju nekad znalo raditi. Promatramo vodu, osluškujemo, no riba se na javlja. Ali zvoni mobitel, javlja se Neven. Pita gdje smo i kaže da je tu prije dva dana špinao. Doduše bezuspješno, ali da je bijela riba ludovala. To nas još više učvrsti u uvjerenju da smo na pravom mjestu. Bacam se na pripremu prihrane. Miješam nasuho pet kila Mondiala: tri Special River i po jednu Quick Feeder i Choco. Sve to dodajem onoj doma pripremljenoj bazi, dobro izmiješam i pustim da malo odstoji. Slažemo pribor. Ovdje je dubina poprilična, vodeni tok ne odviše jak. Plovak od četiri grama bit će taman. Meško, koji više voli loviti šestmetarskim bolognesom, greškom je ponio Shimano Ultegru od sedam metara i sad je sretan. Ja lovim svojom starom dobrom sedammetarskom Trabucco Energhiom RT. Obojica na Shimanovim GTM rolama imamo namotan 0,16. Sufix Xcelon pokazao mi se izvrsnim. Mekan je i kvalitetan.

Nekad nije trebalo hraniti

Predvez dug pedesetak centimetara radim od Trabucco Diamonda promjera 0,10 mm. Dovoljno je tvrd, jak i pouzdan. Svih ovih godina nije me iznevjerio. Udice su Gamakatsu, modeli 1060 i 1090 u veličini broj 16. Na udicu stavljam dva crva, tako da jednog cijelog navlačim na vrat udice dok drugog probijam samo kroz kožicu i ostavljam da visi. Precizno mjerimo dubinu i podešavamo plovke tako da nam se predvezi lagano vuku po dnu. Na predvez stavljam jednu sitnu olovnu kuglicu. Za početak pokušavamo loviti bez prihrane. Ne mogu a da se opet ne sjetim vremena kad je u zimovnicima bilo toliko ribe da je svako hranjenje bilo suvišno. Ovaj put ni griza. Nakon dvadesetak minuta u kantu sa prihranom dodajem pola kile crva, od trećine smjese pravim oveće tvrde kugle i prosljeđujem ih Mešku koji ih baca u vodu petnaestak metara ravno ispred nas. Sve kugle padaju gotovo na isto mjesto. I pored dubine od gotovo sedam metara kugle će pasti tek malo nizvodnije zbog slabe vodene struje. Kako lovimo neposredno jedan pored drugoga i puštamo po istoj stazi, hranimo samo jednu poziciju. Na prvi griz nismo dugo čekali. Plovak samo malo zastane, antena dopola potone, zategnem i – gore je. Premda zbog dubine ne mogu odmah procijeniti kolika je, po neurotičnim drhtajima na vrhu bolognesa znam da je plotica. Užitak ju je zamarati i vaditi iz ovolike dubine. Kad je napokon prihvaćam podmetačem procjenjujem da ima nešto više od pola kile.

Nježni grizovi

Nekako istovremeno griz dobiva i Meško. Rutinsko zamaranje i još jedna plotica malo veća od moje je u podmetaču. Jato je ušlo u hranu i sljedećih pola sata imamo griz za grizom. Što bi se reklo – ko u školi. Kad su se grizovi prorijedili dohranjujemo sa pet – šest kugli. Jedna za drugom redaju se lijepe plotice, ali nam dosta ribe i pada pri drilu. Aushakla se. Primaju nježno, a većini ulovljenih plotica udica je zabodena u sam vrh usne. Ponekad se desi da tek naslutim griz, a od donjeg crva izvadim samo kožicu. Pokušavam loviti samo s jednim crvom kojeg cijelog navodim na udicu, s tim da vrh udice ostavljam slobodan. Stvar se poboljšava. Grizovi se učestalo redaju, ali mi ribe više ne otpadaju. Preko puta od nas, na drugoj obali, love trojica sa nekim kratkim štapovima. Ne primjećujem baš da hrane. Naravno da još nisu dobili ni ljuske. Ima li veće frustracije od gledanja kako se netko u tvojoj blizini ubija ribom, a ti ne možeš dobiti ni griza? A nema opravdanja da riba ne prima! Mi i dalje uredno lovimo. Čim grizovi malo zastanu prihranimo sa nekoliko kugli. Isti scenarij – isti rezultati. Ali ionako teško zabacivanje uzrokovano dubinom vode još više otežava vjetar koji se pojavljuje niotkud. Nježne grizove je na namreškanoj površini vode sve teže uočiti, a i ritam hranjenja neophodan za dinamičan ribolov ispraznio nam je zalihe prihrane. Polako spremamo pribor, fotografiramo ribu i puštamo je u Kupu koju polako guta suton. Promrzli ali sretni svraćamo u jedan topli kutak na piće i rekonstruiramo dan. Više od pedeset lijepih riba za četiri sata ribolova svakako je dobar rezultat. Jesmo li se to nekim čudom nakratko našli u davno prošlom vremenu ili je ovo tek bio znak? Opomena! – Ovako bi opet mogli izgledati ribolovi ako… – kao da govori neki glas. Trebalo bi ga poslušati.