Ni Stupnik nije više...

 

 

Stvar se događa… Gledano vremenski: sredina ožujka, kasne osamdesete prošlog stoljeća. Gledano terenski: Stupnik, malo mjesto iza Lučkog. Kako smo se tamo našli? Ne znam. Prijatelj Neven stanuje u blizini, u Rakovom potoku, i čuo je za simpatičnu grabu u šumi. A Stupnik je doslovno malo veća graba koja u svojim najmračnijim dubinama ne prelazi dva i pol metra. U kasnijoj terminologiji on za nas i ostaje Graba.

Glupe i dosadne babuške

Te godine je rano i dosta naglo zatoplilo. Sve se nekako prijevremeno probudilo. A male vode, znano je, prije se ugriju. Od pribora ponijeli smo samo štange. Od mamaca i prihrane – kruh. Nismo se imali namjeru dugo zadržavati. Onako, malo pogledati, umočiti štapove… Investirati, kako bih ja to rekao. Stupnik je inače stvarno zgodno mjesto. Odmah iza posljednjih kuća prilično imućnog sela ukazuje se početak močvarnog tla, u daljini šuma i ispred same šume Graba. Priroda predivna. Ali to se plaća obalom načičkanom ribičima. Mjesto jedva pronalazimo. Jedna strana vode, ona uz sam rub šume, krcata je grmovima. I tu se uvaljujemo na mjesto koje mi je do dana današnjeg najdraže na toj vodi. Iza nas – šuma. Ispred nas – poluotok s bujnim raslinjem. Desno od nas – Bosanac. Da se taj čovjek tog dana nije našao na tom mjestu, pitanje je da li bi ikad više došli na Stupnik. Pothranili smo sa kuglama razmočenog kruha pojačanog bučinom pogačom i isukali svoje Silstar i Admiral štange. Svojom robusnošću ulijevale su sigurnost. Mjerimo dubinu. Na tom mjestu je oko metar i dvadeset. Voda mutna. Dno čisto i ravno. Pomalo muljevito. Stavljamo pahulje, zabacujemo i štange odlažemo u neto proizvedene rašlje i kontrarašlje. Ubrzo moj plovak krene u stranu, zategnem i – babuška. Oko pola kile. Skidam je s udice dok Neven već dobiva novu, nešto manju. Druga pahulja i opet isto. Bože, ima li ovdje druge ribe? Babuška je glupa i dosadna. Neizmjerno me podsjeća na mnoge od kojih sam pobjegao u prirodu.

Je l' navaljuju?

I tad u kadar ulazi glavni lik s legendarnim pitanjem koje će se ponavljati kao jeka: «Dečki, je l' navaljuju?» Nije se predstavio. Samo je pripomenuo da se doselio iz Bosne (to i nije trebalo reći, čulo se) i da mu se voda sviđa. Još je pričao nešto o ribičiji tamo dolje i dodao: «Neka, neka. Kad se sunce digne, oko jedanaest, čuvajte štapove.» Šaljivđija je potom nestao iza grma koji nas je dijelio, tako da smo vidjeli samo dva plovka u vodi, pod kutom od 45° nagnuta prema njemu. Nastavili smo uništavati babuške, sunce se opasno pridiglo, a Bosanac je zamarao. Nije bila babuška. Odložio sam štangu i pošao ponuditi pomoć. I tad ugledah pribor iz najružnijeg sna. Lovio je na dva prastara špinštoka s metalnim vodilicama koje su bile pričvršćene (ili samo pojačane?) izolirbandom. Role, čiji se proizvođač ni godište nije moglo naslutiti, također su bile potpomognute tom čudotvornom trakom. Ali rola koja je upravo stenjala pod šaranom od oko tri kile (sad je to već bilo bjelodano), začuđujuće je dobro radila. Štap se savijao do krajnjih granica i šarko se namah zakoprca u podmetaču iz onog istog sna. Ulovljen je na žganac, malom šarankom i predvezom 0,20 mm. Na vodi gdje ostali love predvezima 0,30 (u to vrijeme upredenice nitko još nije rabio) to je bilo više nego dovoljno za prednost. Taj dan Bosanac je dobio šest šarana između dvije i pet kila. Mi smo se nalovili babuški (više smo gledali desno nego pred sebe), ja sam čak dobio jednog šarančića od kilu i malo, a Neven je imao trganje. Jednostavno, krenulo ravno na vodu, izravnalo flaks i…ode.

Clint Eastwood iz Bosne

Drugi vikend štange smo ostavili doma, a ponijeli univerzalne teleskopske štapove kojima smo u to vrijeme raspolagali. Bili su to štapovi osrednje kvalitete: DAM, Shakespeare, Silstar… Osnovni najloni 0,30 mm, a predvezi 0,25. Zlu ne trebalo. Od mamaca imali smo sve. I budući da se lovi blizu obale, stavili smo plovke. Naše mjesto, začudo, bilo je slobodno. Desno od nas – dva plovka pod 45°. Ovaj put Neven i ja ulovili smo zajedno tri šarana od dvije – dvije i pol kile. Naš susjed je dobio amura od oko pet kila i nekolicinu šarana. Bio sam nazočan kad je zategnuo jednog. Desnom rukom drži štap na kojem radi tek zakvačeni šaran, a lijevom iz džepa košulje vadi cigaretu i pali je istom rukom. Povuče dim i počinje dril. Furao se na Clinta Eastwooda, a vjerojatno nije ni znao za njega. Nema veze. Bilo je očito, Bosanac je vanserijski riboubojica. Osnovni savjet koji nam je dao – ništa preko 0,20. Čvrsto smo odlučili primijeniti to drugi put, ali… Drugog puta nema. Bar ne sljedeća dva mjeseca. Idući vikend već je u travnju, a na Stupniku se uopće ne smije loviti tijekom travnja i svibnja. Slučajno ili namjerno zalutali ribič mogao bi imati ozbiljnih problema sa ribočuvarom Tonijem. Šesti mjesec jedva smo dočekali. Gotovo svaki vikend bili smo na Grabi. Pridržavajući se uputa i savjeta tog ljeta nalovili smo se šarana i amura do pet kila. Neven je dobio i jednog amura preko sedam, a ja sam izgubio jednog oko deset. To 0,20 ipak nije izdržao.

I jesen je odustala

A Bosanac? Navrati je još pet – šest puta i nestao zauvijek. U tih nekoliko ribolova stalno je sve prisutne iznenađivao novim forama i ulovima bogatijim od ostalih. No to i nije više bilo iznenađenje. Kad su svi počeli loviti na plovak, on je znao da je riba dalje od obale i lovio na grunt. Dok su drugi po uzoru na njega stavljali žganac, on je već lovio na kukuruz. Jednom je došao da mu posudim malo soka s mirisom anisa iz mog CUKK kukuruza da njime aromatizira svoj kuhani. Dok drugi nisu mogli dobiti ni griza, on je odnekud iščupao kokicu. I dobivao! Te godine i jesen je odustala. Ljeto se odužilo i tamo negdje daleko ušlo u zimu. Riba je dugo navaljivala. Sreli smo ga drugo ljeto, ali ne na vodi nego u lokalnoj birtiji. Na pitanje zašto ga nema, samo je odmahnuo rukom. Nije Stupnik više… I bio je prokleto u pravu. Svratimo i sad ponekad preko ljeta. Ponesemo i Bairunnere, signalizatore, upredenice, Partridge udice… Ponekad radi samo bolognes i 0,16. I ulovi se ponešto. Ali, nije Stupnik više…